Simić: Žrtva Biljane Plavšić utkana u temelje Srpske
Simić u autorskom tekstu za "Politiku" podsjeća da je Plavšićeva 1996. godine preuzela funkciju predsjednika Republike Srpske, na šta je pristala s obzirom na to da je međunarodna zajednica ucijenila Radovana Karadžića da preda funkciju.
On je napomenuo da je zbog raskola u tada vladajućem SDS-u, rukovodstvo te stranke 1997. godine isključilo iz članstva Plavšićevu, koja je osnovala Srpski narodni savez /SNS/.
Plavšićeva se, kaže Simić, na početku nije bila klasičan političar i zalagala da SNS ne bude stranka, nego pokret srpskog naroda.
On ukazuje na riječi njenog tadašnjeg najbližeg saradnika i prijatelja Svetozara Mihajlovića da je Plavšićeva bila veliki i iskreni vjernik, što je uticalo na njeno ukupno djelovanje od početka devedesetih godina do kraja života.
Imala je veliki uticaj na obnovu Crkve Hrista Spasitelja u Banjaluci, Saborne crkve u Bijeljini i obnovu nekoliko drugih crkava u Republici Srpskoj.
Simić navodi da je prvi signal da se Plavićeva nalazi na haškoj potjernici bio kada je privedena prilikom jedne posjete Beču 2000. godine, te da je 2002. godine neke od najbližih saradnika informisala o namjeri da se dobrovoljno preda Haškom tribunalu.
Prema riječima Mihajlovića, Plavšićeva je nakon što je primijetila uniformisana lica blizu zgrade u kojoj je stanovala u Banjaluci rekla da "nijedna žena ne može da ide po skrovištima i mijenja svoj identitet", te je zato tada odlučila da se preda.
Plavšićeva je, ukazuje Simić, otišla u Hag 2002. godine, odmah se izjasnivši da se ne osjeća krivom, a tokom suđenja je odlučila da prihvati dio krivice za preseljenje nesrpskog stanovništva sa teritorije koju je kontrolisala Vojska Republike Srpske.
Drugi dio optužnice u vezi sa ratnim zločinima i zločinačkim poduhvatom sud je odbacio nakon njenog obrazloženja vezanog za prihvatanje dijela odgovornosti za preseljenje nesrpskog stanovništva sa teritorije Srpske.
Plavišićeva je, podsjeća Simić, tada rekla da je to samo njena krivica i da ne tereti druge rukovodioce iz srpskog naroda optužene za ratne zločine.
Simić napominje da je Mihajlović dva puta posjetio Plavšićevu u Hagu i jednom u zatvoru u Švedskoj, zajedno sa Miloradom Dodikom.
Poslije izdržavanja kazne, ističe Simić, Plavšićeva je došla u Beograd, gdje živjela skromno i bez političkog djelovanja.
Simić ukazuje i na ocjenu Mihajlovića da politički angažman Plavšićeve kod nekih nije bio najbolje shvaćen, da je ona bila veliki borac protiv kriminala i korupcije i da je kao vjernik politiku stavljala pomalo po strani.
On je naveo da je narod shvatio njenu žrtvu u toj borbi u kojoj je založila sebe.
Mihajlović, koji je bio u kontaktu sa Plavšićevom 30 godina, prisjetio se da je za nju u razgovoru uvijek bila glavna tema Republika Srpska i stanje srpskog naroda.
Ona je uvijek govorila da srpski narod mora da pazi na propuste, kada je u ratu pobjeđivao, a u miru gubio.
Podsjeća se da je Plavšićeva stalno apelovala na srpsko jedinstvo, naglašavajući da se Dejton mora čuvati kao najbolja opcija za stabilnost srpskog naroda.
Mihajlovića je isticao da će Plavšićeva, koja je bila jedna od vodećih ličnosti Republike Srpske, nažalost ostati upamćena kao jedina žena osuđenik u Haškom tribunalu.
Međutim, kako je naglašavao Mihajlović, Plavšićevu će pamtiti i po njenoj žrtvi za stvaranje Republike Srpske, humanitarnom radu i ličnoj žrtvi koju je dala za stanje Republike Srpske i opstanak srpskog naroda na ovim prostorima.
Simić je podsjetio da je Plavšićeva po izlasku iz zatvora rekla da je zadivljena kako su za devet godina njenog robovanja pametni ljudi izgradili Republiku Srpsku i još je grade.
- Srbi i Republika Srpska je nikada neće zaboraviti - naglasio je Simić.
Biljana Plavšić preminula je 1. oktobra u Beogradu u 96. godini. Biće sahranjena u Banjaluci 7. oktobra.