Na današnji dan rođen Ivo Andrić
U Andrićevom životu smjenjivale su se književna i diplomatska faza.
On je 1961. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, uz obrazloženje da "epskom snagom oblikuje teme i prikazuje sudbine ljudi tokom istorije svoje zemlje".
Andrić je u mladosti bio pripadnik naprednog pokreta "Mlada Bosna" i strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od Austrougarske monarhije.
Diplomirao je i doktorirao u Gracu, a vrijeme između dva svjetska rata proveo je u službi u konzulatima i poslanstvima Kraljevine Јugoslavije u Rimu, Bukureštu, Gracu, Parizu, Madridu, Briselu, Ženevi i Berlinu.
Andrić je bio član Srpske akademije nauka i umetnosti.
Njegova najpoznatija djela su "Na Drini ćuprija", "Travnička hronika", "Prokleta avlija", "Gospođica" i "Јelena, žena koje nema", u kojim se uglavnom bavio opisivanjem života u Bosni za vrijeme osmanske vlasti.
Tokom njemačke okupacije Srbije i Јugoslavije Andrić je odbio da prima penziju i insistirao je da se njegova djela ne objavljuju.
Odbio je da potpiše "Apel srpskom narodu" kojim se "osuđuje otpor okupatoru".
Iz moralnih razloga odbio je poziv radnika iz oblasti kulture da se njegove pripovijetke uključe u Antologiju savremene srpske pripovetke dok "narod pati i strada".
- Kao srpski pripovjedač, kao dugogodišnji saradnik Srpske književne zadruge i član njenog bivšeg Književnog odbora, ja bih se u normalnim prilikama, razumljivo, odazvao ovom pozivu. Danas mi to nije moguće, jer u sadašnjim izuzetnim prilikama ne želim i ne mogu da učestvujem ni u kakvim publikacijama, ni sa novim, ni sa ranije već objavljenim svojim radovima - objasnio je Andrić.
U tišini iznajmljene sobe u Prizrenskoj ulici napisao je "Travničku hroniku", a krajem 1944. godine i roman "Na Drini ćuprija". Oba romana objavio je u Beogradu nekoliko mjeseci po završetku rata.
Ivo Andrić se nedvosmisleno izjašnjavao kao Srbin i srpski pisac.
U svom pismu komesaru Srpske književne zadruge 1942. godine ističe da je srpski pisac. U ličnim dokumentima, ličnoj karti, vojnoj knjižici, partijskoj knjižici, izvodima iz matične knjige rođenih i vjenčanih, u rubrici "narodnost" upisao je "srpska".
Andrić je dva puta odbio da njegove pjesme uđu u Antologiju hrvatske lirike, a 1954. godine i da se u njegovoj biografiji u Јugoslovenskoj enciklopediji pomene da je hrvatskog porijekla.
Kao neku vrstu potvrde nacionalnosti nobelovca, kanadsko-američki istoričar Vilijam Meknil piše da su roditelji Andrićeve majke bili Srbi, te pismo dubrovačkog srpskog književnika Ive Vojnovića svom bratu Luji u kojem kaže:
- Šaljem ti djelo "Eks ponto" koje je pobudilo veliku senzaciju. Pisac, mladi katolički Srbin iz Bosne, idealan mladić, 26 godina.
Andrić je preminuo 13. marta 1975. godine, a sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na beogradskom Novom groblju.
Na osnovu piščeve testamentarne volje, svake godine dodjeljuje se Andrićeva nagrada za priču ili zbirku priča napisanu na srpskom jeziku.
U Beogradu postoji Zadužbina Ive Andrića, a prva i najvažnija odredba testamenta nobelovca bila je da se njegova zaostavština sačuva kao cjelina i da se, kao legat, odnosno zadužbina, namijeni za opšte kulturne i humanitarne potrebe.
U okviru Zadužbine Ive Andrića djeluje i spomen-muzej koji se nalazi u sastavu Muzeja grada Beograda i otvoren je 1976. godine u stanu na Andrićevom vencu broj osam, u kojem je pisac živio sa suprugom Milicom Babić.
Na inicijativu reditelja Emira Kusturice, u Višegradu je 5. jula 2012. godine otvoren Andrićgrad ili Kamengrad, kulturni centar koji se nalazi na samom ušću rijeka Drina i Rzav.
Grad je izgrađen od kamena i u njemu se nalazi pedesetak objekata, među kojim su pozorište, bioskop, Gradska uprava, Akademija lijepih umjetnosti, riječna marina, hoteli, trgovi, crkva, stari han, dućani i spomen-kuća Ive Andrića.