Tadić: Politička nepristojnost i pravo da ne budemo sopstvena politička žrtva
Tekst prenosimo u cijelosti:
U tom razgovoru bilo je nečega što prevazilazi uobičajenu televizijsku polemiku. Nije riječ samo o neslaganju oko Dejtonskog mirovnog sporazuma ili pitanju njegove reforme, već o pokušaju da se pred predstavnikom strane države kao opšteprihvatljiv politički cilj predstavi nešto što bi za konstitutivne narode značilo odricanje od institucionalnih garancija njihove ravnopravnosti i kao posljedicu imalo da jedan od njih - Bošnjaci, dobije mogućnost da upravlja nad preostala dva - nad Srbima i Hrvatima.
Granice političke pristojnosti
Krajnje je neprimjereno što se takav zahtjev iznosio u ime građanske normalnosti, evropske budućnosti i političke modernizacije. Kao da je dovoljno neku političku ideju nazvati građanskom pa da ona samim tim postane neutralna, univerzalna i oslobođena interesa pojedinih političkih zajednica.
Koliko je pristojno uvjeravati jedan narod da je njegov interes upravo ono što on prepoznaje kao odricanje od sopstvene političke sigurnosti? Zašto bi Srbi i Hrvati trebalo da vjeruju da će ukidanjem mehanizama zaštite dobiti više mogućnosti da utiču na budućnost svojih zajednica?
U političkom Sarajevu takva pitanja često izazivaju nelagodu. Možda zato što otvaraju prostor za raspravu o razlici između deklarisanih ciljeva i njihovih mogućih posljedica. Teško je, naime, istovremeno tvrditi da se zagovara ravnopravnost svih građana i insistirati na modelu koji bi jednom dijelu stanovništva mogao oduzeti mehanizme zaštite njegove kolektivne političke pozicije.
Zbog toga postoji nešto duboko nepristojno u upornom uvjeravanju Srba i Hrvata da bi za njih bilo najbolje da se odreknu ustavnih mehanizama kojima štite sopstvenu političku ravnopravnost, posebno kada dolazi do izražaja da se takvo odricanje predstavlja kao uslov njihovog prosperiteta, evropske budućnosti i modernizacije države. Kao da je riječ o zajednicama koje ne razumiju razliku između političke ravnopravnosti i podređenosti, između ustavnog prava i "dobre volje" većine.
Nepristojno je očekivati da Srbi i Hrvati prihvate kako bi ukidanje njihovih ustavnih garancija samo po sebi uslov za bolju državu. Kome bolju? U takvom prijedlogu oni ne vide proširenje građanskih prava, već mogućnost da postanu trajna politička manjina čiji bi položaj zavisio od raspoloženja i interesa većine, jer pravo koje zavisi od “dobre volje" drugoga teško se može smatrati pravom u punom ustavnom smislu. Ono tada postaje dozvola koja postoji dok postoji spremnost onoga ko je izdaje da je poštuje.
Kolektivna prava kao garancija međusobne sigurnosti
Konstitutivnost naroda i mehanizmi zaštite kolektivnih prava nisu istorijski ostatak prevaziđenog vremena. Oni predstavljaju institucionalni odgovor na činjenicu da BiH nije nacionalno homogena država - da to ne može biti, i da njena stabilnost ne može počivati na pretpostavci da je volja trenutne većine istovremeno i volja svih njenih građana i naroda.
Suština ustavnog poretka BiH nije u dodjeljivanju privilegija bilo kome, već u sprečavanju da brojčana nadmoć jednog naroda, samostalno ili u savezu s drugim, postane izvor trajne političke dominacije. Kolektivna prava nisu zamišljena kao instrument zaštite samo onoga ko ih u određenom trenutku politički najviše koristi. Njihova svrha trajnija je od demografskih i političkih okolnosti. Broj stanovnika, kao i odnos političkih snaga, podložan je promjenama. Demografska slika BiH danas nije ista kao prije rata, niti se može pretpostaviti da će za deset ili dvadeset godina ostati ista. Šta bi se, na primjer, dogodilo kada bi Srbi i Hrvati zajedno postali dvotrećinska ili neka druga dominantna većina? Da li bi tada trebalo prihvatiti da oni, pozivajući se na hrišćanski identitet, revanšizam ili druge istorijske razloge, preuzmu pravo na političku dominaciju, dok bi Bošnjaci, koji su većinom muslimani, ostali bez institucionalnih mehanizama zaštite svoje konstitutivnosti?
Ovo pitanje nije predviđanje ili priželjkivanje budućeg demografskog odnosa, već provjera dosljednosti jednog političkog principa. Kolektivna prava su princip ravnopravnosti, a ne privremeni instrument raspodjele moći. Njihova legitimnost ne smije zavisiti od toga ko u određenom trenutku ima više stanovnika ili političkih predstavnika.
Konstitutivni narodi se međusobno dobro znaju
Nepovjerenje među narodima nije nastalo samo kao posljedica savremenih političkih sukoba. Ono ima i svoju istorijsku dimenziju. Srbi i Hrvati imaju sopstvena iskustva državnih poredaka u kojima su o njihovom političkom položaju odlučivali drugi. Zbog toga svaki prijedlog koji bi njihove ustavne garancije učinio zavisnim od volje većine čiji nisu dio doživljava se ozbiljnije nego što bi se moglo zaključiti iz formalnog jezika ustavnih reformi.
U takvim prijedlozima prepoznaje se mogućnost povratka političkom obrascu u kojem jedna zajednica postaje mjerilo državnosti, dok druge moraju neprestano dokazivati da zaslužuju ravnopravnost. U državama s dubokim nacionalnim i političkim podjelama, ustavni sistem mora uzeti u obzir stvarne razloge zbog kojih zajednice ne vjeruju da će njihova prava biti zaštićena bez institucionalnih garancija.
Dejtonski poredak nije rezultat slučajnog ustavnog eksperimenta. Proizašao je iz potrebe da se uspostavi ravnoteža između političkih zajednica - konstitutivnih naroda i današnjih entiteta, koje nisu bile spremne, niti su danas spremne, da jedne drugima prepuste pravo na odlučivanje o sopstvenoj budućnosti.
Srbi i Hrvati nemaju obavezu da se odriču svojih ustavnih mehanizama zaštite kako bi nekome dokazivali privrženost BiH. Njihovo pravo da zahtijevaju ravnopravnost nije suprotstavljeno postojanju BiH. Naprotiv, upravo je ravnopravnost jedan od uslova da BiH bude prihvaćena kao zajednička politička zajednica, a ne kao prostor u kojem jedna zajednica određuje političku sudbinu drugih.
Isto tako, od Bošnjaka se ne očekuje da svoju privrženost BiH dokazuju odricanjem od sopstvenog nacionalnog identiteta ili kolektivnih prava, ali se može očekivati da konačno prihvate činjenicu da je BiH zajednička država i da njeno uređenje ne može biti zasnovano na pretpostavci da bilo koja trenutna brojčana većina ima pravo da sama određuje granice ravnopravnosti naroda.
Traženje od drugih da se odreknu ustavnih garancija ravnopravnosti nije dokaz privrženosti državi, kao što ni njihovo očuvanje ne predstavlja dokaz neprijateljstva prema BiH. To je nešto što bi svi u BiH morali razumjeti.
Ovaj stav Srba i Hrvata nije nikakav ekstremni antidržavni nacionalizam, nego minimum političkog dostojanstva i elementarna logika ravnopravnosti. Političko Sarajevo ne bi trebalo da na to odgovara nepristojnim porukama Srbima i Hrvatima da postanu sopstvene političke žrtve. Pogotovo ne u javnom TV prenosu uz prisustvo predstavnika drugih država.