Svjedok: UN - produžena ruka muslimanske strane

Od početka do kraja rata UN se odnosio prema srpskoj strani kao prema onima koji su izgubili rat, istakao je Inđić, ističući da se sticao utisak da je UN produžena ruka muslimanske strane. Inđić je istakao da su srpske snage predale Aerodrom u Sarajevu snagama UN-a isključivo u humanitarne svrhe. Konvoji sa humanitarnom pomoći kretali su se zonom borbenih dejstava, jer je linija sukoba obuhvatala rubove ograde Aerodroma. Uz potpuno znanje pripadnika UN-a, muslimani su zloupotrijebili aerodromsku pistu, prostor iznad, ali i ispod piste kopajući tunel kroz koji su se muslimanske snage pregrupisavale. „Najdrastičniji primjer je municija i oružje pronađena u duplom dnu kontejnera kojim je vožena humanitarna pomoć sa Aerodroma u Butmir i Dobrinju.“ Kroz taj tunel stizalo je i osoblje sa sumnjivim zadacima, jer nisu bili pripadnici diplomatskih misija niti UN-a, tvrdi Inđić. On je naglasio da je srpska strana još početkom '93. godine nastojala da se prihvati sporazum o slobodi kretanja gradom za sve stanovnike bez ikakvih ograničenja, dok muslimani nisu pristajali, tvrdeći da su muškarci od 16 do 60 godina vojni obveznici. Svjedok je rekao da su Srbi najviše gubitaka imali tokom primirja, i da su se zalagali za zaustavljanje rata, dok su muslimani insistirali samo na pojedinačnom primirju. Svjedok smatra da bi bilo korisnije demilitarizovati Sarajevo, nego Srebrenicu. „Eventualna demilitarizacija Sarajeva bi zaustavila rat. Sarajevo je bilo medijski vrlo važna žrtva za muslimane u tom ratu. Neko ko je odlučivao kad će rat da stane, nije dozvoljavao da se o tome razgovara.“ Sarajevo, tvrdi svjedok, nije moglo da bude demilitarizovano, čak ni zaštićena zona, jer je muslimanska strana insistirala na izvlačenju srpske teške artiljerije van domašaja Sarajeva, ali nije htjela da demilitarizuju svoju pješadiju u gradu.