SANU skromno obilježio dva vijeka Njegoša

Uvodnu riječ dao je predsjednik SANU Nikola Hajdin, a besjede su održali akademici Matija Bećković, Svetozar Koljević i Miro Vuksanović u punoj sali u kojoj je bio i arhiepiskop cetinjski i mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije (Radović). Pozdravljajući učesnike skupa, Hajdin je ukazao da "skromnije nego što zaslužuje i nego što smo dužni, zbog okolnosti koje ne zavise od nas" obilježavamo 200. godišnjicu rođenja velikog srpskog pjesnika. "Njegošu su dužni svi koji govore srpskim jezikom, ma kako se on danas na raznim stranama zvao", istakao je on. Hajdin je rekao da je "dug SANU veliki onoliko koliko je velika i čast" što je Njegoš, uz Steriju, Simu Milutinovića Sarajliju, Vuka Karadžića, Kopitara, Јovana Hadžića, Ljudevita Gaja, Šafarika, Atanackovića, Savu Tekeliju, bio jedan od njenih prvih članova, u vrijeme kada je ona začeta kao Društvo srpske slovesnosti. "Znajući da 'što je čemu podobno i biva', Njegoš je pisao podobno i saglasno vremenu u kojem je živio, ali je njegovo djelo nadživjelo njegovo vrijeme i do nas je stiglo kao živa i nemjerljiva vrijednost u kojoj i ovaj vijek i budući vijekovi, ako ih bude, ima šta da traži i iz čega da uči", naglasio je predsjednik SANU. Bećković je u pjesnički nadahnutoj bjesedi pod naslovom "Služba pustinjaku cetinjskom" rekao da se SANU klanja Njegošu kao "nebozemnom stubu ne samo Akademije, nego i srpske slovesnosti, svijesti i savjesti". On je citirao predsjednike Srpske kraljevske akademije Јovana Cvijića da "nema nikoga drugoga u srpskoj književnosti koji bi bio tako potpun predstavnik najdubljega osećajnoga i mislenoga u našem narodu kao Njegoš" i Slobodana Јovanovića da "u cijeloj našoj književnosti postoji samo jedan gorostas, a to je Njegoš". "Tragičan junak kosovske misli sebe je poistovjetio i obukao onako kako je zamišljao nepredatog kosovskog viteza. On je kreator kape i raskošne nošnje koju prije njega nije nosio niko. Poslije njega, ta nošnja je postala narodna", rekao je Bećković. Njegoš je stvarao i divnim riječima opjevao "taj narod koji više ne zna ni šta će s njim ni šta bi bez njega", pozivao je "na borbu neprestanu" i pjevao - "neka bude što biti ne može", a takve borbe nema bez nepokolebljive vjere i nade, poručio je Bećković. On je podsjetio da se riječ luča mikrokozma prije Njegoša nije čula, "a da je čovjek luča mikrokozma, mala vasiona ili vasiona u malom, prvi put je njegovom rukom zapisano na raskošnom narječju njegovog rodnog i ubogog kraja". Akademik Koljević je u besjedi pod naslovom "O Njegoševom nadahnuću 'besudnom zemljom'" podsjetio na niz konkretnih slučajeva sa kojima se Njegoš suočavao kao vladar u jednom teškom i smutnom istorijskom periodu (30-ih i 40-ih godina 19. vijeka). "Mnogi od tih ličnih doživljaja u 'besudnim' vremenima bili su stvaralački izazovi za Njegoša u 'Gorskom vijencu' i, naročito, u 'Lažnom caru Šćepanu Malom'", ocijenio je on, analizirajući ta djela i citirajući stihove iz njih koji danas zvuče kao narodne poslovice. Akademik Vuksanović besjedio je o "Njegoševa dva vijeka muka, na oba svijeta". Uz detaljan životopis - od kolijevke u Njegušima do mauzoleja na Lovćenu, ukazao je na nekoliko premještanja njegovih zemnih ostataka između Cetinja i Lovćena. Njegoš je za života sebi podigao malu kapelu na lovćenskom vrhu Crkvina, ali njegova želja nije poštovana, iz različitih razloga. Vlasti su u drugoj polovini 20. vijeka, rekao je Vuksanović, skratile vrh planine, "dovukle meštrovićevski mauzolej", ozidale okamenjeno gumno i postavile tešku kamenu figuru umornog i ostarjelog čovjeka, "sve što nije bio Njegoš". "U tmuši, u karamukloj osami, na dva vijeka od dana kada je stigao među svoje, kada su njegovi Crnogorci postali još više Crnogorci od onih koji su prije 40-ak godina umjesto crkve digli 'prokletu gomilu' bez krsta, najumniji srpski pjesnik istu muku muči kao nekad dok je gorio za Lesendrom i za Crkvinom". "Zaokružena su Njegoševa dva vijeka muka, na oba svijeta. A kao da je tek počelo svekoliko ruženje, skrajnjivanje i književno ukopavanje", zaključio je Vuksanović.