X

Za vaš uređaj je
dostupna aplikacija

latinica  ћирилица
RIZNICA ZNANJA | 07/03/2014 | 10:32

Holandska legenda o lali

Kao ukrasne biljke, lale su poznate u Evropi još od kraja srednjeg vijeka, pa je od vrsta koje su rasle u prirodi nastao veliki broj različitih lala. Ova biljka poznata je još i kao tulipan. Holandiju smatraju drugom postojbinom ovog cvijeća, jer se u toj zemlji gaji najviše različitih, najljepših i najskupocjenijih vrsta tulipana. Ali, koju legendu čuva cvijeće koje svakog proljeća krasi dvorište naših baka...

U neka davna vremena, u Holandiji, u jednoj kući daleko od grada, usred polja, živio je jedan čovjek. Bio je vrlo usamljen. Јedva da je pamtio roditelje. Umrli su dok je bio dječak. Osjećanja kao da su tada u njemu potpuno zamrla. U stvari, nisu se ni razvila. Јedina vještina kojoj je bio vičan bilo je umijeće pukog preživljavanja. Sijao je i sadio samo onoliko koliko mu je bilo potrebno za hranu. Stoga je poznavao ćud svakog godišnjeg doba. Nepogrešivo je znao kad treba da posije, a kad da žanje, kojim biljkama da hrani tih nekoliko domaćih životinja kako bi ih, kao i sebe, održao u životu. Nije znao šta je novac, nijedan grad nije vidio, a o naučnim i umjetničkim dostignućima nije mogao ni da sanja. Ćutke je slušao cvrkut ptica, hujanje vjetra, šuštanje pahulja i dobovanje kiše po krovu skromne kuće.
I tako su prolazile godine. Bivši dječak više nije bio ni mladić, već čovjek. Obavivši poslove, jednoga dana krenuo je u šetnju. Bio je april, a sve oko njega zeleno. Ta boja za ovog usamljenog čovjeka nije bila ništa posebno. U aprilu je uvijek sve bilo zeleno, daleko, daleko – do horizonta. Naravno, čovjek nije ni slutio šta bi moglo da se zbiva tamo daleko gdje se završava zelenilo. Velike kuće i gradovi, ljudi koji razgovaraju, obraćaju se jedni drugima, dodiruju. Tako nešto ovom usamljeniku nije ni padalo na pamet!
U određenom trenutku, dok je tako išao kroz nepregledna polja, naišao je na kanal za navodnjavanje. Preskočio ga je. Ali, kad se našao s druge strane, kao da se našao u nekom potpuno drugom okruženju. Bio je veoma iznenađen kad je vidio nešto neobično. Svijet koji nije poznavao. Među vlatima trave ugledao je nekakvo šareno bilje. Da li je to bilo cvijeće? Sagnuo se i primijetio da su šarene biljke zapravo prozračna, a ipak raznobojna majušna bića. U stvari, djevojke. Osim što su lebdjele iznad zemlje, one su u rukama držale muzičke instrumente i razdragano svirale.
Treba imati u vidu da čovjek o kome govori ova legenda uopšte nije poznavao muziku. Osim, razumije se, muzike prirodnih pojava. Tako da je ono što je čuo za njega bilo jednako čudu. Sličnu vrstu sklada nikad nije upoznao, čak ni u prirodi. LJupka lica smiješila su mu se i netremice ga posmatrala. Onda je usamljeni čovjek spazio da među tim malim prozračnim djevojkama stoji jedna koja u rukama nije imala ništa. Ona nije svirala, već je igrala. Bila je najljepša od svih svjetlucavih bića na okupu.
U njenom nasmijanom lijepom licu čovjek kao da je tek upoznao život. Odjednom je razumio svrhu svih stvari, čak i onih koje nikada nije vidio, njegovim venama prostrujala je krv na potpuno drugi način. U stvari, tada je spoznao i istinsku ljepotu prirode, plavetnilo neba u koje je tokom dugih usamljeničkih godina uzaludno upirao pogled. Ukratko, on je tu malu prozračnu djevojku strasno zavolio, iako mu niko prije tog dana nije objasnio šta je to ljubav. Bila je to duboka ljubav, uzaludna i očajnička. Neuzvraćena ljubav.
Nažalost, to neobično svjetlucavo biće nije poznavalo ljubavna osjećanja. Bila je lijepa, dobra i veoma ljubazna i to je bilo sve. Nije imala drugih osjećanja. Zato i nije znala da pruži svoju malu ruku i dotakne vrelo srce zaljubljenog čovjeka. U njenoj prirodi nije bilo da mu odgovori istim osjećanjem. Gledajući djevojku koja mu je osvijetlila život, čovjek je nepogrešivo osjetio da ona njega ne voli. NJegov očaj bio je neizreciv. Јoš izvijesno vrijeme slušao je muziku, pjesmu svjetlucavih djevojaka i gledao igru one koju je iznenada zavolio. NJegova želja bila je toliko jaka da mu je od silne ljubavi prepuklo srce. Klonuo je u travu. Bio je sunčani aprilski dan, muzika se i dalje čula dok su nimfe skakutale pored čovjekovih usnulih očiju.
Zanimljivo je ono što se poslije dogodilo. Kraljica proljećnih nimfi, iako lišena mogućnosti da osjeća isto što i ljudi, ipak je razumjela da je nepoznati čojvek umro samo zbog nje. Najprije je osjetila sažaljenje, a onda i neku vrstu kajanja. Bila je nemoćna. Propale su sve prilike da mu uzvrati ljubav.
U znak sjećanja na njihov susret i iznenađenje kad je preskočivši kanal ugledao mnoštvo šarenih djevojaka, kraljica proljećnih nimfi naredila je sljedeće: da se od te godine svakog aprila na holandskim poljima koja je usamljeni mladić toliko dobro poznavao, pojave ljupki cvjetovi. Cvjetovi koji će podsjećati sve one koji ih vide na bol zbog neuzvraćene ljubavi. Legenda o lali kaže još nešto: onaj ko vidi kako se pupoljak lale pretvara u cvijet, doživjeće nešto potpuno neočekivano. LJubav će mu uzvratiti osoba za koju je mislio da ga nikada neće zavoljeti.

Lala ili tulipan biljni je rod iz porodice ljiljana. Naziv roda potiče od persijske, odnosno turske riječi koja označava turban. Uostalom, cvijet lale i podsjeća na turban.
Stabljika lale je čvrsta i obla, a nosi glatke duguljaste listove. Na vrhu se nalazi samo jedan veliki zvonasti cvijet koji može da bude različitih boja. Kao ukrasne biljke, tulipani su poznati u Evropi još od kraja srednjeg vijeka, pa je od vrsta koje su rasle u prirodi nastao veliki broj različitih lala. Holandiju smatraju drugom postojbinom ove biljke, jer se u toj zemlji gaji najviše različitih, najljepših i najskupocenijih vrsta tulipana.

Izvor - “Politikin zabavnik”