Svi papski putevi za Beograd
Јavnost je sve diplomatske odnose Srbije i Vatikana poodavno svela na dva pitanja: Drugi svjetski rat i posjetu pape Srbiji. U toj postavci, srpska strana insistira kod Svete stolice na kajanju, izvinjenju i spoznaji ustaških zločina počinjenih u ime Boga, dok Vatikan stavlja do znanja da bi sveti otac rado posjetio Srbiju.
To su dva otvorena pitanja o kojima se, po pravilu, priča u rukavicama, uvijeno, naročito vagajući svaku riječ, bilo da je riječ o državnim ili duhovnim zvaničnicima.
Ne čudi, stoga, što je prilikom poslednje posjete visokog zvaničnika, sekretara Svete stolice za odnose s državama nadbiskupa Dominika Mambertija, potpisivanje sporazuma o visokom obrazovanju, zbog kojeg je i došao, ostalo u sjenci zahtjeva srpske države i crkve da se u vatikanskim odajama razmisli o ulozi Alojzija Stepinca u Drugom svjetskom ratu i njegovoj kanonizaciji.
Da pomenemo i ono drugo pitanje. Ocjenjujući posjetu nadbiskupa Mambertija kao veoma važnu za našu zemlju, jedan visoki državni funkcioner rekao je za „Politiku” da država nema ništa protiv dolaska pape u Srbiju, ali da među arhijerejima Srpske pravoslavne crkve nema jedinstvenog stava o tome.
Prema riječima našeg sagovornika iz državnog vrha, „tvrdo krilo” episkopata ne slaže se s takvim predlozima.Zato traje višedecenijska patpozicija kada je riječ o dolasku pape.
Zaista, najviši državni funkcioneri u više navrata upućivali su papi poziv da posjeti Srbiju i pri tom, za razliku od crkve, nisu postavljali posebne uslove svetom ocu.
Čak je i Slobodan Milošević želeo da dovede poglavara Rimokatoličke crkve u Srbiju.Papu su pozivali u svojstvu ministara inostranih poslova i Goran Svilanović i Vuk Drašković, kao i predsednici SCG Svetozar Marović iSrbije Boris Tadić.
Učinio je to prije nekoliko dana i Tomislav Nikolić, ali uz opasku „čim se crkva složi”.
Doduše, najviši predstavnici vlasti u Srbiji sastajali su se s papom, ali ne na domaćem terenu. Poslednji put kada je Boris Tadić išao u Vatikan da se sastane s papom Benediktom XVI, 2009. godine, imao je za to čak i blagoslov Svetog arhijerejskog Sinoda.
Država u Vatikanu vidi uticajnog i moćnog saveznika.To potvrđuju i riječi našeg sagovornika koji naglašava važnost nedavno potpisanog sporazuma i građenja dobrih odnosa. Vlast u posjeti pape našoj zemlji vidi mogućnost da dobijemo na međunarodnom ugledu.
Ipak, ne treba smetnuti s uma šta nam je svojevremeno poručio portparol Svete stolice Federiko Lombardi, upitan hoće li papa podržati evropske integracije Srbije: „EU nije u domenu papinih kompetencija.” U državnim odnosima, stav Vatikana da ne prizna nezavisnost Kosova često se ističe kao simbol naših dobrih odnosa i savezništva na kojem bi trebalo dalje da se radi.
Zabunu u srpskim redovima izazvalo je to što je 2011. godine imenovan poseban apostolski delegat za Kosovo, što je u nekim ovdašnjim krugovima izazvalo sumnju da je Vatikan do kraja iskren kada je reč o odbijanju da prizna nezavisnost Kosova.Naime, tek što je ambasador Vatikana u Srbiji nadbiskup Orlando Antonini kategorički tvrdio da se radi o isključivo unutarcrkvenom, organizacionom pitanju koje nikako ne znači i eventualnu najavu priznavanja Kosova, isti taj apostolski delegat – Јulijus Јanus, obećao je, usred Prištine, da uskoro stiže s dobrim vijestima iz Vatikana.
Do danas se ne zna na koje je dobre vijesti mislio, budući da je Sveta stolica gotovo momentalno poručila da stav o nepriznavanju Kosova ostaje isti. Neki izvori tvrde da je i Ruska pravoslavna crkva skrenula pažnju vrhu Rimokatoličke crkve da će istupiti iz međuhrišćanskih tijela ako priznaju Kosovo. I dok se često napominje značaj vatikanskog stava da ne prizna Kosovo, još češće se zaboravlja da je Sveta stolica među prvima priznala Hrvatsku ili Sloveniju.
Za srpsku crkvu, Vatikan je prije svega i iznad svega, sjedište rimskog pape, poglavara svih katolika. I dok na planu teologije gotovo da nema značajnijih prepreka, jer se barem razgovara o razlikama u međuhrišćanskom dijalogu koji se odavno vodi uz uključenost svih strana, na planu istorije, prepreke su i dalje velike.
Zahtjevi SPC da papa posjeti koncentracioni logor u Јasenovcu, kao simbol srpskog stradanja u Drugom svjetskom ratu i osudi zločine koje su počinili ili blagoslovili pripadnici Rimokatoličke crkve nad pravoslavnim i ne samo pravoslavnim življem, u Vatikanu još nisu uslišeni. Doduše, nadbiskup beogradski Stanislav Hočevar više puta je podsjećao da biskup Antun Škvorčević godinama odlazi u Јasenovac i moli se za sve njegove žrtve, da je taj koncentracioni logor obišao i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Marin Srakić, kao i kardinal Јosip Bozanić.
Hočevar je istakao i da je papa Јovan Pavle II 2000. godine zamolio za oproštaj svega što su djeca Katoličke crkve „bilo gdje i bilo kada učinila”. Opšti oproštaj je, dakle, formalno iskazan, ali iz SPC ponavljaju da se srpske žrtve i dalje rijetko ili nikako ne pominju u izjavama katoličkih velikodostojnika.
Neriješena pitanja u vezi s događajima iz vrijemena Drugog svjetskog rata dva puta su se u poslednjem trenutku isprečila susretu poglavara SPC i Rimokatoličke crkve. Kada se činilo da je susret pape Јovana Pavla IIi patrijarha srpskog Pavla u Banjaluci 2003. godine već izvjestan, sve je otkazano jer su organizatori kao mjesto susreta odabrali ozloglašeni manastir Petrićevac, iz kojeg je počeo ustaški pokolj srpskog življa iz okolnih sela.
Patrijarh Irinej najavio je još 2010. godine da će na proslavu 1.700 godina od donošenja Milanskog edikta 2013. u Nišu biti pozvani svi poglavari hrišćanskih crkava, što je podrazumijevalo i dolazak pape Benedikta XVI. Najava je tada pozdravljena u Vatikanu, ali do susreta nije došlo.
Naime, u junu 2011. godine, Benedikt XVI se poklonio grobu Alojzija Stepinca, prilikom posjete Hrvatskoj, što je dovelo do toga da Sveti arhijerejski Sabor saopšti da će na proslavu u Nišu biti pozvani samo pravoslavni poglavari. Ne treba zanemariti ni posjetu drugog čoveka Ruske pravoslavne crkve mitropolita volokolamskog Ilariona Alfejeva Srpskoj crkvi, iste godine.
On je, nezvanično, skrenuo pažnju srpskim arhijerejima da se ruski patrijarh još nije sastao s papom i da ne namjerava da to učini u Srbiji, kao i da neće doći na proslavu u Niš ako na njoj bude i poglavar Rimokatoličke crkve.
Mitropolit Ilarion, inače, važi za jednog od najiskusnijih pravoslavnih diplomata, kao šef diplomatije Ruske pravoslavne crkve. S papom Benediktom XVI sastajao se više puta, ali uprkos poboljšanju odnosa, i Rusija i Srbija ostaju rijetke pravoslavne zemlje na čije tle još nije kročio nijedan rimski papa.
Poglavar Rimokatoličke crkve u svega nekoliko godina, od 1999. do 2002, posjetio je Rumuniju, Gruziju, Grčku, Ukrajinu i Bugarsku. Po ustaljenoj praksi Vatikana, prethodno je dobio poziv većinske pravoslavne crkve, osim u Grčkoj, gdje je Crkva samo navela da se ne protivi njegovom dolasku.Ali ga nije zvanično pozvala. Јedan od grčkih uslova bio je i da papa po izlasku iz aviona preskoči još jednu ustaljenu praksu: cjelivanje tla.
Najveći udarac odnosima Srbije i Vatikana nesumnjivo bi donijela kanonizacija kardinala Alojzija Stepinca koju su hrvatski izvori pri Svetoj stolicinajavili za oktobar ove godine. Zagrebački nadbiskup Јosip Bozanić objavio je vjernicima da više niko i ništa ne može zaustaviti da Stepinac postane svetitelj.
Srpska crkva i država jasno su stavile do znanja papinom ministru spoljnih poslova da bi takav čin unazadio crkvene i državne odnose.
I patrijarh Irinej i predsjednik Nikolić uputili su i zvanična pisma tim povodom, adresirana na papu Franju lično. Međutim, budući da je kardinal Stepinac 1998. godine već proglašen blaženim, neizvesno je kako će „srpska inicijativa” proći. Odnosi Srbije i Vatikana su, u tom pogledu, na staklenim nogama.
„Za vrijeme Drugog svjetskog rata pomagao je progonjene i patnike”, piše o Stepincu hrvatska „Vikipedija”.
„Od prvih dana zdušno je blagoslovio stvaranje ’katoličke države’, kako je on često nazivao NDH”, navodi se u srpskoj „Vikipediji”.
Bog nam je, nesumnjivo, isti. Ali sveci nisu.
(Politika)