Srpski jezik četvrti u Čikagu

– Tačnih podataka nema. Znam da su u opticaju prosto fenomenalne brojke. Na primer: tri stotine hiljada, ili dvije stotine hiljada, a ima i onih koji bi voljeli da nas je i čitavih pola miliona. Sve su to, ipak, samo slijepa nagađanja. Po posljednjoj crkvenoj statistici, iz marta ove godine, deklarisanih pravoslavnih Srba, ali i Amerikanaca koji pripadaju Srpskoj crkvi, ima u cijeloj čikaškoj eparhiji 29.290. Svakako da nas ima neuporedivo više od toga broja, ali je činjenica da mnogi naši sunarodnicijednostavno ne žele da budu obuhvaćeni bilo kakvim popisima ili statistikama – kaže protojerej-stavrofor Miloš Vesin.

Ono što ne vidi statistika, međutim, naslućuje se kroz drugi podatak koji nam saopštava južnočikaški paroh: srpski je četvrti jezik po zastupljenosti u ovom američkom gradu poslije engleskog, španskog i poljskog.

– „Srpskih“ kvartova odavno nema usljed sve češćih selidbi, a one uglavnom prate potragu za novim, boljim, poslovima, a onda i boljim školama za djecu – dodaje naš sagovornik.

Rođeni Novosađanin, prota Miloš Vesin na službi je Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Čikagu od 1990. godine. Srbi u ovom dijelu Amerike, tako, imaju sveštenika, koji je osim Bogoslovskog fakulteta, završio studije psihologije i muzike, odsjek solo pjevanje i dirigovanje, u švajcarskom Lucernu, a u Londonu doktorirao psihologiju. Prota Vesin je sveštenik pri hramu Svetog arhangela Mihaila u Lensingu, a uz to i profesor na Bogoslovskom fakultetu SPC u Libertivilu.

Јužni Čikago, čija je parohija SPC vršnjak „Politike“, jer najstariji pomeni o njoj datiraju još od 1904. godine, jedna je od najrazuđenijih parohija srpske crkve u SAD. Otac Miloš Vesin objašnjava da njegovi parohijani žive južno od centra grada, u starom Јužnom Čikagu, na istočnoj strani i u 44 gradića južno i jugozapadno od Čikaga.

– Јa imam neposredan kontakt sa blizu pet stotina porodica. Naša južnočikaško-lensinška parohija je jedna od tipičnih starosjedilačkih srpskih zajednica u Americi. Ovu parohiju danas čine pripadnici prve, druge, treće, a sada već i četvrte generacije Srba rođenih u Americi. Skoro svi naši devedesetogodišnjaci, a i oni koji su blizu stote, rođeni su u Čikagu. Nisu svi parohijani Srbi, jer je kroz mješovite brakove dolazilo, a i dalje dolazi, do miješanja sa drugim etničkim grupama. Interesantno je da mi ovde opstajemo mahom zahvaljujući ženskoj liniji. Srpske devojke, žene i starice, ili Amerikanke koje su, između ostalog, i srpskog porijekla, mnogo više od muškaraca drže do svoje bliskosti s Crkvom – kaže protojerej-stavorfor Miloš Vesin.

Želeći da „razuđene“ parohijane na neki način okupi i da do svih stigne, prota južnočikaški im svakog mjeseca već 25 godina piše pastirska pisma na razne teme i objavljuje ih u crkvenom biltenu. Od tih pisama nedavno je nastala knjiga u čijem je naslovu sintagma kojom prota Vesin počinje svako svoje pismo: „Dragi moji parohijani“. Јednom godišnje južnočikaški paroh obilazi sve domove, počevši na Krstovdan, uoči Bogojavljenja pa sve do kraja decembra, radi osvećenja domova i vjernih bogojavljenskom vodom. Uz to, tu su i posjete o slavskim danima. Prelazi nekada i više od sto kilometara u jednom pravcu da bi stigao do doma svojih vjernika.

– Kako to postižem objelodaniću u knjizi koju namjeravam da objavim po odlasku u penziju. Sada joj je radni naslov „Čikaški saobraćajci i ja“. To što se mnogima čini da sve uspijevam, a ipak nije tako, dugujem u velikoj mjeri tome što sam vožnju učio u Beogradu – šaljivo kaže otac Miloš Vesin.

U Čikago je ovaj sveštenik došao u teškom trenutku za našu zemlju i gotovo odmah po preuzimanju parohije počeo je da sa svojom pastvom prikuplja humanitarnu pomoć za Srbe izgnane iz Hrvatske, kasnije i Bosne i Hercegovine. Parohijani su mu predlagali da prirede humanitarni banket na kojem bi prikupljali sredstva za izbjeglice, ali je južnočikaški prota to odbio.

– Atmosfera banketa, pa još propraćena „biserom“, svuda nažalost prisutne, srpske sub-kulture – nazovi narodnom muzikom, uz dobar zalogaj i još bolju čašicu, sve mi je to delovalo veoma daleko od one tako potrebne tanane, ali postojane, humanosti koja za sebe ne traži ništa, a ne još da očekuje da se „humanitarno proveseli“ zato što će dati dvadeset, pedeset, sto ili više dolara – objašnjava otac Miloš Vesin.

U tim teškim godinama, brojni parohijani oca Miloša odazvali su se njegovom apelu za pomoć nevoljnicima u otadžbini, ali su pomagali i Amerikanci. S druge strane, medijska propaganda s kojom se tada suočavao i južnočikaški sveštenik bila je veoma jaka i, kako on ističe, vešto isplanirana.

– Najveće žrtve te i takve propagande, a kada je o našim parohijanima, i uopšte o Srbima i srpskim prijateljima riječ, svakako jesu djeca i mladi. Ni broja nema mojim odlascima u škole, mahom srednje, ali i osnovne, kao i na lokalne univerzitete, a to su činili i ostali naši sveštenici iz svih dvanaest srpskih pravoslavnih crkava Čikaga i okoline, kako bismo uzimali u zaštitu našu djecu i omladinu na koje se, u nekim slučajevima i direktno, upiralo prstom kao u sunarodnike „onih tamo loših momaka koji ugnjetavaju, siluju i ubijaju zarad nacionalnih interesa“. Istini za volju, bilo je i lijepih primjera kada bi pojedini nastavnici, ili profesori, samoinicijativno pozivali neke od naših sveštenika da svoj djeci u školi, ili jednom razredu, ili klasi na fakultetu, objasne šta se zaista dešava „na terenu“ – priča otac Miloš.
Prota Miloš Vesin za vreme NATO bombardovanja SR Јugoslavije 1999. godine, srpske prijatelje našao je na neočekivanom mjestu.

– Već početkom aprila, čuo sam da se u jednoj Baptističkoj crkvi svake srede održavaju molitveni skupovi solidarnosti s narodom u Srbiji. Ono što je interesantno jeste činjenica da su 98 posto pripadnika te zajednice Afroamerikanci. Niko ih za tako šta nije molio, niti od njih to očekivao, a nekmoli tražio, pa ipak oni su samoinicijativno, zalaganjem njihovog nevjerovatno agilnog pastora prečasnog DŽejmsa Miksa, svojim molitvenim skupovima izražavali kako solidarnost sa svima koji su tada stradali u bombardovanju srpskih gradova, ali su time, isto tako, upućivali i svoje veoma glasno neslaganje s međunarodnom politikom svoje zemlje – Amerike. Svake srijede u njihovom ogromnom hramu, uvijek bi bilo prisutno oko dvije hiljade vjernika, a isto toliko ljudi bi stajalo napolju po okolnim ulicama, prateći preko zvučnika ono što se dešavalo u hramu. Često sam odlazio na te skupove. Te izlive njihove dobrodošlice, pažnje i ljubavi ne mogu nikada da zaboravim – kaže otac Miloš.