Bojić za Sputnjik uoči beogradske premijere- Potresna borba za život djevojčica (VIDEO)
Autora sjajnog filma "Djeca", koji je u svijet poslao potresnu priču iz Republike Srpske o ljudima koji su u ratu izgubili po troje djece, uradio je još jedno djelo vrijedno svjetske pažnje.
Inspirisala ga je priča porodice Gajić. Kada su Tatjana i Milana oboljele od okrutne i do sada neizlječive laforine bolesti, Snježana i Vitomir Gajić se nisu prepustili očaju, već su krenuli u borbu za lijek. Od borbe nisu odustali, ni kada je Tatjana izgubila bitku za život.
Lafora je genetska bolesti, susret dva loša gena roditelja, u jednom od 500.000 ili milion slučajeva. Mutacije dovode do toga da se loš glikogen dvanaest ili trinaest godina taloži u mozgu, koji od tog trenutka rapidno gubi funkcije.
- Majka Snježana nam je to objasnila u filmu, dijete se vratilo kući iz škole i reklo, mama, ja sam zaboravila da čitam, a druga ćerka dođe i kaže, mama ja sam zaboravila da hodam. Šest mjeseci poslije toga, nijedna životna funkcija više nije postojala. Stanje vegetacije traje pet godina. Nema spavanja, ne postoji nijedan minut slobodnog vremena roditelja, ni medicinski tretman koji može da pomogne djeci. Bukvalno 24 sata spasavate djetetu život - kaže Bojić.
On dodaje da srpski jezik nema dovoljno snažan epitet kojim može da se opiše majka Snježana Gajić. Kao majka, ali i kao pedijatar, bila je potpuno svjesna situacije u kojoj se našla i činjenice da izlazak u medije može pomoći da se pronađe lijek. Ovaj film je dio njene i borbe njenog supruga. Ona nam je dala potpunu slobodu da uradimo film onako kako mi smatramo da treba, to je neprocjenjivo. Ona nam je osvijetlila put, ekipa filma nije postala žrtva, što je u ovakvim projektima jako teško - rekao je Bojić.
- Napravite plan snimanja, dođete, onda dijete u nekom trenutku bude životno ugroženo, prekidate snimanje. To traje u nedogled, dok ne uhvatite nekoliko kadrova koji su odgovarajući. Približni onome što ste zamislili. Najteži trenutak je kada, dok dijete umire, morate roditelju da sugeriše šta da uradi da biste dobili kadar. To je jako teško prevaliti preko usana, strašno je, iako oboje znate da je važno - prisjeća se autor.
Film je sniman u Belgiji, Francuskoj, Hrvatskoj, Srbiji, BiH, ali i u istraživačkom centru u Torontu, gdje je porodica Gajić u saradnji sa profesorom Bežom Minasijanom napravila pomak. Miševi su dobro reagovali na lijek na kojem je rađeno, a profesor, inače Јermenin, suprotno "zakonima" farmaceutske industrije, sam je pronašao kompaniju u Americi koja će se dalje baviti istraživanjima i registracijom lijeka.
Dok budu trajala posljednja ispitivanja lijeka, film Denisa Bojića obići će sve najveće festivale dokumentarnog filma u svijetu.
Autor filma, ali i kritika kažu da je, pored toga što je antička tragedija, ovo izvorno priča najpribližnija hrišćanstvu. Priča o ultimativnoj žrtvi, ljubavi nasuprot koje stoji opšte dobro. U tom kontekstu treba posmatrati film, ali i porodicu Gajić.
- Živimo u svijetu koji je lišen suštinskih vrijednosti, takva nam se forma nameće, u svakodnevici teško je ocijeniti šta je trajno, dobro, šta nas čini ljudima. To se najčešće dešava kroz tragedije, kroz ovakve primjere - zaključuje autor filma "Lica lafore".
Izvor: Sputnjik