Kakav je to ljubavni zagrljaj koji "guši Bosnu"?
Riječ je o donekle fingiranom sukobu (jer mala je razlika između Izetbegovića, Nikšića ili Komšića te stranaka kojima predsjedavaju) u kojem traje prepucavanje, odnosno optuživanje na temu "ko više sarađuje sa Čovićem". Naravno, gori je onaj ko više sarađuje.
Iza ove retorike etabliranih takmičara u disciplini "borba protiv podjela Bosne" krije se nešto puno zlokobnije, što esencijalno spriječava Bosnu i Hercegovinu da postane funkcionalna država.
Riječ je poimanju bošnjačke političke elite, ali i, što je znatno pogubnije, bošnjačkog političkog bića, kako su samo Bošnjaci baštinici države Bosne i Hercegovine, koja je, eto, samo njihova. Hrvati i Srbi su u njihovoj konstrukciji "strani i nepoželjni elementi" s kojima se valja obračuna(va)ti, jer oni su, tobože,"razarali Bosnu", dok su je Bošnjaci, eto, "branili".
Konstrukt sarajevskih i stranaka i medija je sljedeći: Dragan Čović je kriminalac, a HDZ BiH stranka kojoj je konačni cilj kriminalom prisvojiti bogatstvo svojim članovima. Pri tome su još i ustaše. Njih podržavaju samo ustaše kojima je cilj, pored kriminalnog bogaćenja, i razaranje BiH. A povodom toga, sa takvima se sarađivati ne smije.
Istovremeno, za sarajevske kreatore javnog mišljenja, Milorad Dodik je četnik i kriminalac, jednako kao što je i SNSD utočište četnika i kriminalaca, a za njih glasaju samo četnici.
U takvoj postavci stvari, jasno, bošnjačke političke snage su one koje "brane Bosnu" i baštine tekovine "antifašizma". Kriminal u bošnjačkim strankama je sporadičan, i vezan isključivo za pojedince. Donekle je samo SDA sistemski kriminalna organizacija, ali onda i samo onda, kad je SDA blizu bilo kakvog dogovora u prvom redu s Hrvatima, ali i Srbima.
Mudžahedini, radikalni islamizam, vehabije i borci ISIL-a koji posjeduju pasoše BiH, samo su "podvale Zagreba i Beograda" koje su "uvod u podjelu BiH", i kao takve se odbacuju.
Ispiranje mozga bošnjačkom narodu po rečenoj matrici traje već dugih 25 godina i nema naznake stajanja.
Tako je, recimo, prosječnom Bošnjaku prihvatljivo da je Željko Komšić u dva navrata izabran za hrvatskog člana Predsjedništva BiH bošnjačkim glasovima, jer je on, jadan, bio uvjeren da glasanjem za Komšića, glasa protiv "ustaša koje razaraju BiH". Nije, jadan, bio ni svjestan da upravo on sam svojim glasom Željku Komšiću lagano udarao eksere u kovčeg Bosne i Hercegovine. Isto je bilo i s platformaškom Vladom FBiH, a ranije i sa alijansom.
Kad je o radikalnom islamizmu riječ, onda se činjenica da vehabije zaista postoje, da je Mevlid Јašarević pucao po ambasadi SAD-a u Sarajevu, ili da su domaći ISIL-ovci izveli terorističke napade u Rajlovcu i Zvorniku, perfidno prikrivaju izmišljanjem ustaša i četnika. Iako ustaše niko nije vidio već više od pola vijeka, ako se analizira sadržaj sarajevskih medija, steći će se dojam kako su vehabije marginalna grupa kojoj se montira islamski radikalizam, dok ustaša ima na stotine hiljada razasutih širom BiH.
Veze, recimo, Bakira Izetbegovića s radikalnom islamističkom organizacijom Islamsko bratstvo se minimiziraju, kao i višegodišnje prijateljevanje s turskim predsjednikom Erdoganom, primjerom autokratskog diktatora. Mudžahedini koji su sjekli glave u posljednjem ratu predstavljaju se kao humanitarni radnici.
Zbog toga danas na bošnjačkoj političkoj sceni ne postoji niti jedna relevantna stranka, pa čak ni pojedinac, koji je spreman jasno i glasno reći kako je BiH država tri konstitutivna, državotvorna, naroda. To je donekle i razumljivo, jer takva stranka, ili pojedinac, odmah bi bili razapeti, proglašeni "izdajnicama Bosne" koji rade na "podjeli države".
Bošnjački politički establišment potpomognut sarajevocentričnim medijima monopolizovao je Bosnu i Hercegovinu te stavio znak jednakosti između BiH i Bošnjaka.
To je unitarizam o kojem je govorio austrijski ambasador Martin Pamer koji je jasno prepoznao kako unitarizam vodi BiH u propast, jednako kao i srpski separatizam.
Odbijanje federalističkog pristupa uređenju međunacionalnih odnosa u BiH tako postaje potpuno razumljivo: bošnjačka politika, a u dobroj mjeri i narod, ne želi se odreći monopola na BiH.
A i zašto bi se odrekli dara koji im je velikodušno podarila međunarodna zajednica nasilnim intervencijama u Dejtonski mirovni sporazum, a posredno i u Izborni zakon BiH?
Ušuškana u svoju poziciju vječite žrtve, a time, naravno, i tobožnje moralne superiornosti, bošnjačka politika se našla u slijepoj ulici iz koje sama ne zna, ne želi ili ne smije izaći. Јer sada niko od bošnjačkih političkih aktera nije u stanju bilo šta dogovoriti s Hrvatima i Srbima, jer bi "kod svojih" odmah bili označeni "izdajnicima" koji "dijele Bosnu".
To je taj ljubavni zagrljaj bošnjačkih turbofolk patriota koji guši ovu zemlju i zbog kojeg se u pomoć poziva međunarodna zajednica za koju vjeruju da probleme rješava čarobnim štapićem.
Bosna i Hercegovina kao država jednakih, konstitutivnih, državotvornih naroda je jedini mogući i prihvatljivi državni okvir za dva od tri naroda koja ovdje žive. Vrijeme je da i bošnjačka politika napokon progleda i odustane od sna u kojem je "Bosna" samo njihova otadžbina i u kojoj su Bošnjaci temeljni narod. Taj san se odavno pretvorio u noćnu moru i vrijeme je da se Sarajevo probudi.
Izvor: Dnevnik.ba