Vranješ:Sarajevo bi da srpske civilne žrtve rata uvede u okvir koji Bošnjacima odgovara
Rada Dragičević danas živi u Vlasenici u stanu koji joj je kupljen iz Budžeta Predsjednika Republike Srpske, sa 165 KM penzije koju je ostvarila na osnovu žrtve njene devetogodišnje kćerke.
Naime mudžahedini su u okviru zloglasne 7. brdske brigade Armije BiH, 28. decembra 1992. godine upali u tadašnju Radinu kuću u Ilijašu, odvukli njenu devetogodišnju Mirjanu u kuhinju i tamo su je silovali, a potom rafalom zapečatili sudbinu ove nesrećne djevojčice.
Tog kobnog dana mudžahedini su pucali i u Radina leđa, ali je nisu ubili, ljekari su je liječili šest mjeseci na VMA.
Danas Rada nema ni socijalnu ni zdravstvenu zaštitu, ali ni nadoknadu kao civilna žrtva rata. Nikada niko nije odgovarao za ovaj zločin, a tadašnji komandant brigade čiji vojnici su počinili zločin, danas je vođa jednog od bošnjačkih udruženja ratnih veterana.
U nastavku 23. redovne sjednica Narodne skupštine Republike Srpske, među brojnim tačkama naći će se i Nacrt zakona o zaštiti žrtava ratne torture. U slučaju da se ovaj zakon usvoji, prvi put nakon rata, Rada i još preko 500 žena slične sudbine moći će konačno da ostvare pravo na socijalnu i zdravstvenu zaštitu, nadoknadu u vidu penzije i još beneficija koje predviđa ovaj Nacrt zakona.
S druge strane, ne sačekavši ni početak rasprave o Nacrtu zakona, brojni federalni mediji su već otvorili paljbu po ovom zakonskom rješenju, tvrdeći da je diskriminišući prema Bošnjacima i Hrvatima, te da Nacrt treba u potpunosti odbaciti.
Da vidimo šta to kolege iz Sarajeva zamjere budućem zakonu.
Prva reakcija je stigla sa portala „Radio Sarajevo”. Novinar Faruk Vele u uvodnom dijelu svog teksta piše da je prema sadržaju Nacrta i reakcijama žrtava, u pitanju eklatantan pokušaj da se najbrojnije bošnjačke i hrvatske žrtve agresije i genocida, diskriminišu, obesprave i izoluju.
Ovdje sad nije jasno kad Vele kaže „prema reakcijama žrtava” da li je on prvo kontaktirao udruženja žrtava sva tri konstitutivna naroda i saznao njihove stavove, ili on pod žrtvama vidi samo bošnjačke i hrvatske, a ne i srpske.
Prije će biti da je ovo drugo, tako da i nije čudo što ovaj novinar u svom tekstu razlikuje žrtve prvog i drugog reda.
Kao ključni dokaz za gore navedenu tvrdnju, novinar Vele se poziva na član 7, stav 2 Nacrta zakona koji glasi: „Status žrtve torture i pravo u skladu sa ovim zakonom ne može ostvariti lice koje je bilo pripadnik neprijateljskih oružanih snaga i paravojnih formacija”.
Iz ovog citiranog stava teško je zaključiti da bi ovim zakonom bile diskriminisane civilne žrtve rata, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Logično je da se civilna žrtva rata, npr. Bošnjakinja nad kojom je izvršena tortura, ne može okarakterisati kao pripadnica neprijateljskih oružanih snaga i samim tim nije diskriminisana po ovom budućem zakonu, kako to uporno podmeću pojedini sarajevski mediji.
S druge strane, kada je riječ o pripadnicima vojnih formacija koji su ubijali srpski narod, čudno je što se u Sarajevu uopšte očekuje da im Republika Srpska nakon svega isplaćuje naknade i beneficije, a posebno da ih zakoni u RS tretiraju kao žrtve ratne torture. Oni su bili neprijatelji i Republika Srpska može samo da izdvaja novac da se odgovorni za zločine nad srpskim narodom procesuiraju pred nadležnim sudovima.
To bi valjda nakon 22 godine svima trebalo biti jasno.
Naredna zamjerka koja se mogla čuti iz federalnih medija je da se ovaj Nacrt zakona donosi u Republici Srpskoj u vrijeme kada je u proceduri sličan zakon na nivou BiH. Čak se u prilogu Aldžazire objašnjava da bi bilo logično da se naknade žrtvama torture isplaćuju iz budžeta BiH, a ne iz entitetskog, valjda da bi time pridobili one, po njima, „razumnije” pripadnike srpskog naroda.
U tom kontekstu je intoniran i dopis koje je udruženje „Žena-Žrtva rata“ na čelu sa Bakirom Hasečić, uputilo Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH, OHR-u, Savjetu Evrope i OSCE-u zbog, kako su naveli, „kršenja osnovnih ljudskih prava i diskriminacije na vjerskoj i nacionalnoj osnovi u RS-u“.
Nije jasno na koju se tačno odredbu Nacrta budućeg zakona tačno referiše gđa. Hasečić kada govori o diskriminaciji na vjerskoj osnovi, dok je i nacionalna osnova sporna jer se u Nacrtu, kao što je rečeno, jedino ograničavaju pripadnici neprijateljskih vojnih formacija.
Ipak, predsjednica udruženja „Žena-Žrtva rata“ u pisanoj izjavi za portal „Radio Sarajevo” nastavlja da ona kao žrtva torture, odgovorno tvrdi da je riječ o aktu koji diskriminiše pripadnike nesrpskog stanovništva u RS što po gđi. Hasečić predstavalja najgoru vrstu fašizma.
Dakle, pored činjenice da ne može dokazati diskriminaciju, osim da joj se vjeruje na riječ, Bakira Hasečić podiže ljestvicu i Nacrt budućeg zakona stavlja na nivo fašizma.
Na kraju Hasečićeva dodaje: „Ovo što radi entitet RS vezano za donošenje zakona kojim bi trebalo regulisati prava žrtava torture, očigledan je pokušaj da se spriječi donošenje zakona o pravima svih žrtava na nivou Bosne i Hercegovine, bez razlike na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost“.
Ipak, da je u pitanju politizacija od strane jednog udruženja koje bi željelo da ima monopol nad svim žrtvama, bez obzira na nacionalnost, svjedoči nam i izjava predsjednice „Udruženja žena žrtava rata Republike Srpske” Božice Živković Rajilić za Aldžaziru koja je istakla da među članicama njenog udruženja postoje i Bošnjakinje i Hrvatice, žene koje su se vratile u Federaciju BiH, žene iz Distrikta Brčko, te da niko ne treba da bude izuzet ovim zakonom.
Kako je moguće onda da postoji diskriminacija na vjerskoj i nacionalnoj osnovi?
Očigledno je osnovni cilj predsjednice udruženja „Žena-Žrtva rata“ Bakire Hasečić da zagovara usvajanje jedinstvenog zakona na nivou BiH koji bi time trebao da integriše i postavi civilne žrtve sva tri naroda u kontekst bošnjačke interpretacije rata. Time bi jednostrana priča o ratu iz bošnjačke perspektive dobila dodatni legitimitet, jer bi time i srpske civilne žrtve rata bile uvedene u kategoriju nekih širih bosansko-hercegovačkih žrtava, nad kojima je između ostalog i Srbija izvršila tobož agresiju jednako kao i prema žrtvama iz reda Bošnjaka i sl.
U suštini, to je najvažniji razlog zašto se Bošnjaci toliko protive Nacrtu zakona o zaštiti žrtava ratne torture, o kojem će ovih dana raspravljati narodni poslanici u Banjoj Luci.
Na kraju, kako je u dosta izjava iz Sarajeva navedeno da se zalažu za izjednačavanje prava svih žrtava torture bez obzira na nacionalnu pripadnost, važno je da pogledamo kako je ovo pitanje zakonski uređeno u Federaciji.
Od 1999. godine u ovom entitetu postoji „Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom” gdje se u članu 57 opisuje ograničenje ko ostvaruje prava kao civilna žrtava rata na teritoriji FBiH:
„Državljani Bosne i Hercegovine koji nisu i državljani Federacije Bosne i Hercegovine, ostvaruju prava utvrđena ovim zakonom, ako po istom temelju ne ostvaruju prava u drugom entitetu čiji su državljani i ako imaju prebivalište ili boravište na teritoriju Federacije”.
Dakle, da bi Rada Dragičević sa početka ove priče ostvarila pravo po navedenom zakonu na osnovu toga što su pripadnici bošnjačke vojske izvršili nad njom teške oblike torture dok je živjela u Ilijašu, morala bi da se prvo preseli iz Vlasenice na teritoriju FBiH – entitet iz kojeg je izbjegla, koji ni danas nije procesuirao njene zločince niti njihovog komadanta koji je danas jedan od vođa bošnjačkih udruženja ratnih veterana.
Uz to, Rada – da bi dobila nadoknadu po osnovu federalnog zakona – neophodno je i da prođe kroz Komisiju koju po članu 79b formira federalni ministar rada i socijalne politike i koja na kraju daje konačno mišljenje da li je Rada Dragičević, kako stoji u tekstu zakona „žrtva seksualnog zlostavljanja i silovanja”.
Kako su Radu prvo držali i tukli vojnici dok su joj u drugoj prostoriji silovali i ubili devetogodišnju kćerku, a zatim i njoj ispalili rafal u leđa, ona vjerovatno ne bi mogla potpasti pod ovu kategoriju „žrtva seksualnog zlostavljanja i silovanja” i na kraju bi vjerovatno ostala bez statusa civilne žrtve rata u FBiH.
Nismo se susreli ni sa jednom osudom od strane nevladinog sektora FBiH prema odredbama ovog zakona, koji je prema gore navedenom primjeru očigledno diskriminišući po civilne žrtve rata srpske nacionalnosti protjerane iz ovog entiteta.
Da li bi i to trebali spomenuti federalni mediji kada napadaju Nacrt budućeg zakona?
Na kraju, nije zgoreg i da podsjetimo da prema popisu iz 2013. godine na teritoriji FBiH je ostalo ukupno 56.500 Srba koji čine 2.5% ukupne populacije.
Komparacije radi, na teritoriji RS danas stalno prebivalište ima 148.477 Bošnjaka što je 12.5% ukupne populacije.
Ako se uzme i ova statistika u obzir, kao argument u odbranu Nacrta zakona o zaštiti žrtava ratne torture koji je trenutno u Narodnoj skupštini RS, jasno je da su veće šanse da će po osnovu osporavanog budućeg zakona svoja prava uspjeti ostvariti civilne žrtve iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda na teritoriji Republike Srpske, nego što bi to mogle ostvariti srpske žrtve na teritoriji FBiH.