"Godina izazova za Srbe i svijet u cjelini"
Tekst prenosimo u cijelosti:
Da li je to svet opet na prekretnici?! Da li je baš ova godina prelomna za noviju istoriju čovječanstva? Da li će događaji koji će je obilježiti ući u istoriju? Koliko smo puta do sada čuli slična pitanja i komentare događaja? Da ne idemo daleko u prošlost dovoljno je da se podsjetimo posljednjih 30 godina i vratimo u 1989. godinu kad je padao Berlinski zid, ili 1999. kada je prije 19 godina NATO prvi put od Drugog svjetskog rata bombardovao suverenu zemlju na teritoriji Evrope, ili da se podsjetimo 2000. kad je najavljivana "milenijumska buba" i kraj kompjuterske ere, ili 2001. godine kada su srušene "kule bliznakinje" ili da se vratimo u 2012. godinu kad je najavljivan i na mnogo mjesta u svijetu (pa i ispod našeg Rtnja) čekan smak svijeta, i tako redom. Za mnoge su, ako ne presudne, ovo sigurno važne godine iza nas, odnosno ako nisu baš apokaliptični onda su to događaji koji će se dugo pamtiti i obilježavati.
Kraj istorije se ipak nije dogodio što već svi dobro znamo kao i da Fukojama nije bio u pravu u svoj tvrdnji, ali je zato sa geopolitičkog aspekta i uticaja na sve buduće svjetske procese ova godina značajno drugačija od mnogih drugih godina u bližoj prošlosti, još od pomenutog pada Berlinskog zida, sve do danas. Iako se nije završio ni prvi kvartal tekuće godine u kojoj nas čeka mnogo više neizvjesnih i veoma ozbiljnih sukoba, 2018. je prije svega ostalog drugačija jer je s njom i formalno došao kraj politike daljeg popuštanja Rusije i Kine najvećoj svjetskoj sili u opadanju, da budem precizniji - započeo je period (bez obzira na trenutno pomirljive izjave vodećih državnika) - u kome će se obje svjetske sile i oba nova svjetska pola Rusija i Kina - i najveća zemlja i najmnogoljudnija zemlja - otvoreno suprotstaviti nasrtajima SAD, NATO-a i najvećeg broja zemalja Zapada. Godina u kojoj će i od koje će uvijek nadalje odgovor biti trenutan, oštar i odlučan i to na svaki pokušaj narušavanja interesa Rusije i Kine bilo da je u pitanju njihova vojna, ekonomska, energetska, lična ili uopšte gledano - nacionalna bezbjednost.
Od ove godine učvršćivanjem predsjedničkih pozicija i cjelokupnog aparata vlasti i posebno vojno-industrijskog sektora Rusija više neće samo mirno gledati i bez adekvatnog odgovora biti (uključujući i preventivne aktivnosti ka protivnicima) na zaokružavanje svoje zemlje od strane NATO vojnika, raketa i druge vojne tehnike. Kina takođe, ni malo neće tolerisati narušavanje teritorijalnih voda u Pacifiku u blizini svojih obala od strane američke Pete i Šeste flote i njenih saveznika, ali sve više i u drugim krajevima svijeta gdje su prisutni kineski interesi. Isto tako, u ekonomskoj sferi, Rusija neće biti više ni u čemu podređena zbog sankcija EU i Amerike, a Kina neće sjediti "skrštenih ruku" na najavljene carinske barijere na uvoz kineske robe u SAD.
Potvrda za odlučnu bitku koja predstoji i nepopuštanje ni za milimetar u svojim nacionalnim ciljevima odnosno spremnost na odgovore i mjere na agresivnu i ofanzivnu politiku dojučerašnjeg dominantnog hegemona - Amerike i njenih satelita, pokazali su dva najvažnija događaja u dosadašnjem dijelu godine. To je novi mandat predsjednika Si Đipinga uz usvajanje amandmana na kineski ustav da ima pravo ne samo na dva uzastopna biranja već na neograničen broj, što znači da može doživotno da vlada. To je i novi šestogodišnji mandat koji je osvojio predsjednik Putin i to najubjedljivijom pobjedom do sada sa najvećim brojem glasova koje je dobio na svim izborima od 2000. godine od kad je došao na čelo ruske države, kao i sa najvećom podrškom jednom lideru, još od vremena Staljina.
Ne treba zaboraviti ni potpuno suverenističku politiku Erdogana kao velikog regionalnog lidera čiji uticaj seže od Balkana do Srednjeg istoka koji ne preza da ratuje protiv Kurda u susjednoj državi Siriji a uskoro i u Iraku sve zarad zaštite sopstvenih nacionalnih interesa, konfrotirajući se pri tome otvoreno sa SAD, uključujući i narušavanje ravnoteže u NATO-u i okretanju poput Irana ka Istoku, između ostalog i dogovorom s Rusima o nabavci protivraketnih sistema S-400. Svakako je i Kim DŽong Un primjer državnika (ma koliko za druge bio ekstreman) koji čuva suverenitet i nacionalni interes, pa makar se isti morao odbraniti nukleranim raketama sposobnim da prelete 13.000 km - taman dovoljno da stignu do najvažnije mete i time budu faktor odvraćanja od svih onih koji na Koreju najviše kidišu. Odjednom su i nadobudni Ameri ublažili retoriku kad su naišli "na tvrdo" i kad su morali priznati "sebi u bradu" da se u regionu korejskog poluostrva i Pacifika ubuduće pita i Sjeverna Koreja.
Postavlja se logično pitanje kako će se ta nova geopolitička realnost koja postaje polako, ali sigurno konstanta novog multipolarnog svijeta odraziti na nas Srbe? Naravno, pitanje se odnosi prije svega na naš narod u Srbiji i Republici Srpskoj, imajući u vidu da su u Hrvatskoj i Crnoj Gori (zemljama gdje su Srbi bili najbrojniji u okruženju) procesi na trajnu štetu srpskog korpusa prilično odmakli i u završnoj su (Hrvatska) ili pred završnom fazom (Crna Gora). Odgovor na pitanje šta nam se sprema se već nazire. Razjarena imperija se zajedno sa svojom podjarmljenom EUkamarilom Zapadnih zemalja (koje bi da se i dalje pitaju i budu važne bar na lokalu) uvidjevši da ne može da pobjedi ni Rusiju ni Kinu i da će pred njima morati da se povlači ili u najamnju ruku dogovara o svemu, ustremila ostrašćeno na slabije od sebe! Posebno na nas Srbe kao "dežurne krivce" i podobne na terenu da može uspješno da završi svoj davno započeti krvavi pir, iživljavajući se nad nama za sve svoje buduće poraze.
Zbog toga postaju sve vidljiviji kontinuirani i ogromni pritisci na Srbiju i njenog predsjednika Vučića da se odrekne Kosova i Metohije i to baš na ponižavajući način, ne dozvoljavajući ni njemu ni vlastima da razgovaraju oko mogućeg kompromisnog rješenja već nam se naređuje i tipično anglosaksonski kvarno ili germanski nadmeno određuje šta, i kako, i kada, mora da se uradi. Odatle i ovoliki pritisci na Republiku Srpsku i njenog lidera Dodika kao i na sve pojedince i rodoljubive organizacije koje ga podržavaju boreći se za Srpsku - a sve od strane centara moći Zapada što direktno a što preko domaćih poslušnika u zajedničkim organima BiH, na žalost često i preko Srba izdajnika u funkciji Zapadnog ili muslimanskog faktora (koji Srbima u Srpskoj isto i jednako loše žele).
Pritisci i neskrivene želje Zapada da se odreknemo sami sebe će se nastaviti s ciljem da se srpski narod kolektivno samospali na lomači nacionalne istorije i odrekne vjere, tradicije i kulture odričući se time istorijskog srca svoje zemlje - Kosova i Metohije, kao i današnjeg pijemonta srpstva - Republike Srpske - krvavo odbranjene i stvorene druge srpske države. To će biti rađeno od najnižeg do najvišeg mogućeg nivoa uz primjenu svih mogućih operacija na terenu tako da ništa neće biti nemoguće i iznenađujuće da se dogodi, uz korišćenje svih dostupnih sredstava za ostvarenje ciljeva protiv obje srpske države i srpskog naroda u cjelini.
Da li imamo razloga za brigu i imali uopšte dobrog rješenja za Srbe, ma koliko bila situacija teška? Naravno da ima, nije ovo prvi put da je srpski narod pred izazovima i da je godina istorijska i dramatična za njega? Bile su to mnoge takve godine u posljednjih dva vijeka, ali i u posljednjih 1000 godina. Skoro svaki put pred velikim i naizgled nepremostivim izazovima Srbi su kao narod pred neprijateljima i na terenu bili pobjednici, ali naknadno, za zelenim stolom, na žalost često gubitnici. Zato se i ovaj put mora primijeniti isto pravilo, ali uz drugačiji rezultat na kraju, i to u praksi obrnutim redosljedom - prvo da ne pogrešimo i unaprijed za "zelenim stolom" nešto ne potpišemo jer nigdje ne žurimo a posebno da ne prihvatimo ni jedno nametnuto rješnje ili neki tzv. kompromis na našu štetu. Isto važi bilo da je u pitanju Kosovo i Metohija, bilo da su u pitanju u Republici Srpskoj aktuelna i buduća rješenja raznih kvazi Ministarstava BiH ili očekivane nametnute mjere od strane Zapadne "međunarodne zajednice".
Potom, u drugoj fazi, nakon uspješno odbranjenog "zelenog stola" treba primijeniti oprobani i istorijski potvrđeni srpski recept koji se zove sloga i sabornost, odlučnost, hrabrost i stavljanje cijelog naroda u funkciju da svojim punim jedinstvom ojača državu i vlast i da kao najvažnija bezbjednosna komponeneta bude adut neprihvatanja nametnutog, odnosno faktor odvraćanja neprijatelja da ostvari svoje podmukle i bezočne namjere. Na kraju, pred nama je i svakako najvažnija odluka (jer ni Srbija ni Republika Srpska neće moći da ostanu neutralne i balansiraju na dvije stolice) a to je potreba za punim i ekonomskim i vojnim okretanjem ka svojim saveznicima Rusiji i Kini i evroazijskim integrcijama uz raskid briselskog sporazuma, izmještanje svih rješenja u Ujedinjene nacije u skladu sa rezolucijom 1244, odustajanje od svake EU politike koja je protiv naših nacionalnih interesa, u potpunosti primjena izvornog Dejtonskog sporazuma vraćanjem svih nadležnosti, uključujuči i pravo naroda entiteta na samopredjeljenje.
Znajući da ćemo sigrno i to veoma brzo biti od strane Zapada stavljeni na izbor "ili - ili", da ga ne bi čekali treba mi ovaj put u koordinaciji, uz podršku i zaštitu naših saveznika, da prvi povučemo potez. Da se ne bojimo ni "zamrznutog konflikta", ni pretnji, ni ucjena. A vlasti s obje strane Drine ako ima treba dodatna podrška naroda i ako se još pitaju i zbog sebe i zbog istorije i baš u ovoj godini koja će obilježiti svijet - neka pozovu narod da se izjasni o životnim nacionalnim ptanjima, i time sam odredi svoju sudbinu postajući i ostajući u istoriji dio novog slobodarskog svijeta koji se pred našim očima stvara!