X

Za vaš uređaj je
dostupna aplikacija

latinica  ћирилица
08/01/2019 |  11:51 ⇒ 14:38 | Izvor: RTRS

Život nije mazio Kovačeviće, ali uvijek su iz njega izlazili jači

Počevši zajednički život u praskozorje otadžbinskog rata, a odrastavši u nekom drugom sistemu i vremenu, Ksenija i Zoran Kovačević iz Banjaluke, gradili su porodično gnijezdo, Zoran braneći otadžbinu, a Ksenija odgajajući sinove.

U jednom trenutku, iako oboje fakultetski obrazovani, bili su bez stalnog izvora prihoda jer je Zoran, kao ratni vojni invalid, dugo bio na liječenju, a Ksenija je dobila otkaz u tadašnjem preduzeću još dok je bila na porodiljskom odsustvu.
I pored toga, uvijek vedri, nasmijani, raspoloženi za šalu. Naročito Ksenija. Ipak, jedna dječja lizalica zauvijek je promijenila Zorana.

- Јedne prilike, rat tek što je završio, vodio sam Bojana u vrtić i zastali smo pored jednog stolića, tad su se cigarete, žvake i sl. prodavale na stolićima, i Bojan me upitao: Tata možeš li da m i kupiš lizalo? Počeo sam da prevrćem po džepovima i nisam mogao da nađem 50 para (pola dinara, tadašnjih). I to me strašno pogodilo. Došao sam kući, sjeo, isplakao se. Bilo mi je jako teško i onda sam se zarekao da više nikada neću doći u tu situaciju.

I od tog dana, od svih poslova kojim su se bavili, imali su, kako kažu, sve što im treba. Nije bilo lako. Posao se hvatao u letu, kad je za to vrijeme. Iako oboje odrasli u gradu, zasukali su rukave i uzeli život u svoje ruke. Nisu se libili i bježali od posla. Prvo su se odlučili za uzgoj kamilice. Potom bijelog luka, a kako je Zoran godinama ribar od tog ulova u njihovoj kuhinji nastaju najljepše i najukusnije domaće riblje šnicle pa je i to bio dodatni izvor prihoda. 

- Sjećam se kad smo jednom zasijali baštu, djeca su bila mala, morala sam ostati kući, Zoran je otišao sam u baštu da okopava. I vraća se on nakon sat vremena. Јa kažem: otkud ti ranije? Kaže on: Ma daj, bježi, nemam se s kim svađati u bašti! Gluvo mi je bez tebe! Uvijek smo se naslanjali jedno na drugo, to mi je bilo bitno - priča Ksenija.

Vrstan sportista, ponosni vlasnik zlata i srebra sa svjetskih karate takmičenja u Portugalu i Rumuniji, mlađi sin Relja, sada više razumije roditelje stekavši i neka sopstvena iskustva.

- Kroz studije pedagogije sazrio sam i postupke koje nisam razumio sada potpuno opravdavam i razumijem. Cilj je bio da izrastemo u ljude kakvi i trebamo da budemo - ističe Relja.

Pravljenje plovaka za ribolov, štrikanje, heklanje, pletenje, šivanje, pa čak i vezenje ruža za, takozvano keranje koje su joj čak naručivali i sa Paga, kao i izlaganje na sajmovima čipkarstva, ono je čime se Ksenijine spretne ruke mogu pohvaliti.
Krečenje, gletovanje, lakiranje, popravke sitnih kvarova, pravljenje namještaja po mjeri, samo su neki od poslova kojim su Zoran i Ksenija izdržavali porodicu. Pomagali su im i sinovi, i dalje to čine.

- Bez gunđanja nijedan posao nije prošao, odmah da vam kažem. Nismo ni krenuli iz kuće a oni pitaju kad se vraćamo? Djeca, zdrava prava, ali ne bi bilo ni normalno da u ovim godinama vole da rade te poslove - kroz smijeh se prisjeća Ksenija života i ne uvijek lakog puta, a Relja kao da potvrđuje majčine riječi:

- Bojanu je bio problem ustati, a meni je bio problem završavanje jer nikad kraja! Uvijek se radilo do izmaka snaga i otac je uvijek govorio kako ja mogu raditi, možete i vi! Nekako, svi smo se trudili da damo maksimum ali nemamo svi iste kapacitete!

Život teče i nosi i lijepe i manje lijepe trenutke i situacije. U svim vezama povremeno, dolazi i do razmirica i neslaganja. Kseniju i Zorana prijatelji često pitaju kako oni rješavaju svoje probleme.

- Skuha se litar kafe,i mi to pijemo cijelu noć, uspavamo djecu, sjednemo za trpezarijski sto i razgovaramo, razgovaramo, razgovaramo, dok ne riješimo. I, ako se desi da se ne dogovorimo, kuhamo sutradan ponovo litru kafe, opet tako, dok god ne riješimo sve svoje pobleme, tu za trpezarijskim stolom! Ništa po kuloarima, nikakvi savjetodavci. Nas dvoje smo bili ti koji smo bili svjesni da se samo nas dvoje možemo dogovoriti, za pravo rješenje, iznijeti na svojim plaćima, zajedno. To svima kažem, u vezi ne smije biti kalkulacija. Јa sam ovo, ti ćeš ovo...Nas dvoje nikad u životu nismo imali otkaz, onda on zarađuje. Moraš naći sam načina da izađeš iz problema - kaže Ksenija.

Lena je prije sedam godina braći (tada od 19 i 17 godina) bila veliko iznenađenje. Danas, najljepše. Pleše, pjeva, trenira ritmičku gimnastiku i pohađa prvi razred osnovne škole. Ali prvo što uradi kad dođe s nastave jeste:

- Da zovem brata da se igramo! I jednog i drugog! I bilo koga ko želi - kaže mala Lena.

Ni pucketava koljena nisu spriječila Kseniju da se nakon pauze zbog majčinstva, priključi veteranima KUD-a Veselin Masleša. Lena joj najčešće pravi društvo.

- Masleša ima posebnu dušu. To je organizacija ljudi, entuzijasta koji će ti pomoći. Mi znamo ko se čim bavi, pomažemo jedni drugima i ne štedimo se u tim stvarima i zato ja volim tu energiju, i svi se trudimo da pomažemo jedni drugima i to je, ja mislim, i smisao života!

Iz druženja i igranja folklora izrodile su se uloge. I to prave filmske. Doduše, kao statiste, a bilo je i veoma uspješnih reklama.

Iako punih dvadeset godina radi na televiziji, Ksenija je jedan od radnika RTRS-a koga gledaoci, uglavnom, ne vide. Posao kajroniste se najkraće može svijetu prevesti kao potpisivač priloga. I za to treba velika koncentracija i brzina, jer nije lako u jednom minutu potpisati recimo pet sagovornika i njihove funkcije. Porodica i prijatelji imaju rezumijevanja prema njenom poslu i smjenama zbog kojih ustaje rano ili dolazi kasno.

- Svaki radni dan je drugačiji, u režiji pogotovo. Nikad ne znaš kakva će kombinacija ljudi biti. I najbitnije je da se cijenimo, volimo i poštujemo i uvijek imaš nekoga ko će ti napraviti zanimaciju! I uvijek se volimo šaliti i volim što radim iza kamera, i volim televiziju zbog toga iza kamera. Sve ono što gledaoci ne vide.. meni je žao što su oni uskraćeni za to iskustvo ali tv volim samo zbog toga iza kamera - priča o svom poslu Ksenija.

Јednakosti, ljubavi i zajedništvu Ksenija i Zoran uče i djecu, Bojana, budućeg profesora engleskog jezika i muzičara, Relju i najmlađu Lenu.

- Јa, recimo, nikad nisam o svojoj majci i ocu nešto loše čuo od drugih ljudi! To mi više znači nego samo obrazovanje! Sam čovjek, osoba, da je pošten! Postavili su visoko ljestvicu što se tiče nekih stvari, veći mi je izazov to. Pamet se stiče, obrazovanje se riješi, ali ostati pošten čitav život, baš - pričao o svojim roditeljima Bojan. 

Praznike provode zajedno, i uvijek imaju vremena za porodična okupljanja. To je nešto što dodatno puni baterije.

Kako u ovim vremenima sačuvati porodicu i šta je ono što treba da cijene mladi da bi ostali i opstali zajedno, pitali smo i Kseniju i Zorana.

Na prvom mjestu moraju dati svoj maksimum! Da se nikada ne osuđuju za neke postupke što nisu htjeli, što im srce nije dalo! A da li će oni sresti drugu stranu, da ih podrži, to mi ne možemo garantovati! Ne postoji šablon, ni formula! Mi samo njima možemo pokazati i imati uzor u nama a da li će sresti srodnu dušu to je u Božjim rukama - poručuje Ksenija, a besjedu završava Zoran:
 
- Pet stvari: Zaljubite se, zavolite tu osobu, poštujte tu osobu, tolerišite joj jako puno i vjerujte joj jako puno  -