X

Za vaš uređaj je
dostupna aplikacija

latinica  ћирилица
04/10/2019 |  11:26 ⇒ 11:56 | Izvor: RTRS

Tegeltija: Slobodni i nezavisni mediji ili ipak samo - medijske sponzoruše?!

Svakodnevno imamo priliku čuti po nekog predstavnika samo-deklarisanih tzv "slobodnih i nezavisnih medija" kako se busaju u svoja ,opet samo-deklarisana, nezavisna novinarska prsa, piše u autorskom tekstu predsjednik VSTS Milan Tegeltija.
Milan Tegeltija (foto: N1) -
Milan Tegeltija (foto: N1)

Autorski tekst prenosimo u cijelosti:

I šta nam to oni svakodnevno govore? Govore nam kako su oni ti koji su zaštitnici demokratskog života u BiH. U društvu koje ima slobodne i nezavisne medije, to zaista i jeste tako.

Međutim, da stvari sa tim slobodnim i nezavisnim medijima u BiH stoje ipak malo drugačije govori nam i izvještaj Evropske komisije iz 2019. godine.

- Odsustvo transparentnosti u pogledu vlasništva nad medijima i uticaj političkih i poslovnih interesa na uredničku politiku izaziva zabrinutost kada je u pitanju sposobnost većine medija da nepristrasno izvještavaju o političkim događanjima - ovako Evropska komisija vidi medije u BiH u svom analitičkom mišljenju od 29. maja 2019. godine.

Kad imamo u vidu da nam mišljenje Evropske Komisije nije otkrilo nešto što i sami nismo znali, nameće se pitanje koliko su uopšte percepcije BIH stvarnosti koje u javnosti stvaraju takvi politički usmjereni mediji  te medijska identifikacija i prioritetizacija društvenih problema odraz stvarnosti a koliko izraz političkih i poslovnih potreba i interesa onih koji u stvari stoje iza takvih medija.

Kako uopšte na bazi identifikacije i postavljanja prioriteta društvenih problema koje promovišu takve medijske sponzoruše, odrediti prioritete i pravce društvenog djelovanja donosioca odluka?!

Kako uopšte vjerovati u ono što kao vrijednosti deklarativno propagiraju takvi "slobodni mediji" ako su sami samo političko sredstvo za usmjeravanje javnog mnenja u politički željenom pravcu.

BiH od potpisivanja Dejtonskog sporazuma i završetka oružanog sukoba, živi u periodu svojevrsnog neoružanog hladnog rata lokalnog karaktera, strana koje su bile u oružanom sukobu do potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

Šta je donio taj postdejtonski period koji traje do danas, kada su ti nezavisni i slobodni mediji u pitanju.?

Većina tih "slobodnih i nezavisnih" medija u BiH (čast izuzecima) su se transformisali samo utoliko koliko su iz sredstva ratne propagande prerasli u sredstva BiH hladno-ratovske propagande i tom hladno-ratovskom ambijentu prilagodili svoje uredničke politike, način izvještavanja, prioritetizaciju tema i događaja.

Dodvoravanje dijelu javnog mnenja koje identifikuju svojom čitalačkom ili gledalačkom publikom, koje se poklapa sa određenom političkom orijentacijom koju takvi mediji promovišu, standardni je obrazac djelovanja takvih medijskih sponzoruša. Što će reći - objavljuj ono što se toj publici sviđa da gleda ili čita shodno političkim ili poslovnim potrebama njihovih političkih i poslovnih mentora.

Laž i razne vrste neistina, iznošenje tvrdnji i mišljenja kao činjenica, jednostran pogled na problem koji se obrađuje, nepotpuna informacija sa uredničkim usmjeravanjem ( uglavnom kroz naslove) kako se napisano treba čitati , karakteriše rad takvih medijskih sponzoruša.

Novinari takvih medija od ustvari postaju aktivni politički faktori sa javnim političkim stavovima i opredjeljenjima te se umjesto neutralnih izvještača o stvarnosti u društvu, pretvaraju u kreatore te političke stvarnosti .

Slobodni i nezavisni mediji su, naravno, nesporni aksiom demokratije, bez njih je sloboda i pravo građanina da zna i bude informisan o društvu u kojem živi nezamisliva.

Međutim, kada se mediji od izvještača pretvore u kreatore političke i društvene stvarnosti, onda oni više nisu aksiom demokratije nego propagandni alat nedemokratije, odnosno propagadni alat političkih i poslovnih interesa interesnih grupa.

Takvi medijske sponzoruše funkcionišu po jednostavnom principu legitimnih meta i zaštićenih osoba i zabranjenih tema.

Tako se legitimnim medijskim metama svaka lična stvar ili događaj provlači kroz negativno sito, kako bi se ta osoba prikazala u maksimalno negativnom svjetlu, dok se onima koji su u kategoriji zaštićenih osoba ili zabranjenih tema , iste te stvari provlače kroz pozitivno sito, kako bi se prikazale u maksimalno pozitivnom svjetlu. Očigledne negativne pojave kod takvih javnih osoba se, ako već ne mogu opravdati, uglavnom ignorisu i ne pridaje im se nikakv značaj.

U tom konglomeratu raznih medijskih sponzoruša, između dvije krajnosti postoje i maskirani usmjereni mediji ili prevedeno žargonski, elitne medijske sponzoruše. Te elitne medijske sponzoruše, umotavajući formalno u novinarske standarde, grade privid objektivnog informisanja te pod plaštom prividne objektvnosti, rade suptilnije ali suštinski isti posao propagiranja političkih i poslovnih interesa svojih sponzora, samo im je cijena malo viša.

Obezbjeđivanje transparentnosti vlasništva i finansiranja medija postavlja se tako kao primarni zadatak, bez kojeg će slobodni i nezavisni mediji biti samo imaginacija u društvu u kojem živimo.

Bez toga osnovano se može postaviti pitanje, na koji način nešto što je samo po sebi netransparentno, može vršiti javnu kontrolu transparentnosti drugih .

Kako vjerovati izvještajima, analizama i zakljiučcima medija koji u svojoj osnovi nisu transparentni i slobodni od političkih i poslovnih intervencija na njihovu uredničku politiku i na toj osnovi imati sistemsku društvenu reakciju na stav javnog mnenja, kada je javno mnenje takvim medijskim sponzorušama značajno kontaminirano.

Dok se u BiH ne obezbijedi ta vrsta transparentnosti vlasništva i finansiranja medija, živjećemo u prividu demokratskog društva a iznad slika stvarnosti koje nam šalju takvi mediji uvijek će, s punim pravom, stajati veliki upitnik!