Borbene mogućnosti sistema "S-400 i "Pancir S-1" (FOTO)
U realnim situacijama, njihove taktičko-tehničke karakteristike čine ih idealnim sredstvom za odvraćanje od napada. "S-400" nikada nije upotrebljen u borbi, dok je "Pancir S1" uspješno korišćen u Siriji.
Raketni sistem "S-400" otkriva ciljeve na daljinama od 570 kilometara, a maksimalni domet, u zavisnosti od tipa raketa, jeste i do 400 kilometara, kada se gađaju avioni.
Međutim, zbog prirodnog prostiranja elektromagnetnih radarskih zraka i zakrivljenosti Zemljine kugle, sistemi velikog dometa ne mogu da otkriju ciljeve na malim visinama – sve dok se ne približe na nekoliko desetina kilometara.
Konstruktori "S-400" su polazili od pretpostavke da neprijateljska avijacija neće letjeti na maloj visini, jer se tada troši velika količina goriva i smanjuje dolet, već na visinama od nekoliko kilometara, gdje ih radar lakše otkriva.
Sa druge strane, "S-400" ne može da gađa krstareće rakete velikog dometa na manjim visinama, kao i dronove i protivradarske rakete. Takvu manu ima i američki sistem PVO velikog dometa "Patriot".
Zato su Rusi odlučili da se za zaštitu "S-400" uključuje sistem manjeg dometa, u ovom slučaju najsavremeniji artiljerijsko-raketni "Pancir S-1".
Namjenski pravljen za gađanje ciljeva na visinama od nula do 15.000 metara visine i 20 kilometara daljine, i to vođenim raketama i topom sa velikom brzinom gađanja.
Šanse za "prolaz" dronova, krstarećih raketa, protivradarskih projektila i niskoletećih aviona su veoma male, što je pokazala upotreba "Pancira" u Siriji, gdje osim nepravilnog rada sirijske vojske nije bilo problema u dejstvu.
Uvježbana jedinica savremene protivvazduhoplovne odbrane, uz poštovanje taktičkih pravila, praktično je neuništiva, pokazao je rat u Siriji.
Taktička prednost para S-400 i "Pancir S-1"
Najčešća organizacija jedinica ruske PVO na vežbama je takva da se na položaju nalazi jedna četa sa najmanje tri lansera "S-400" (sa ukupno 12 projektila) i jedan do dva "Pancira" (sa po 12 projektila).
Takva jedinica u praksi može da uništi najmanje šest, a najviše deset neprijateljskih aviona, kada gađa sa 12 projektila iz sistema "S-400" i to na velikim bezbednim daljinama.
Slabe šanse bi imali i stelt avioni, koje ovaj sistem detektuje na 150 kilometara, što je takođe bezbjedna daljina, jer su najjače protivradarske rakete, koje bi teoretski mogle da unište "S-400" dometa 150 kilometara u idealnim uslovima.
Ako neki avion prođe kroz radarske senzore i rakete sistema "S-400", kada se približi, čeka ga "Pancir S-1" i to već na 80 kilometara, ako leti na većoj visini.
Od otkrivanja cilja, pa do ulaska u domet raketa "Pancira S-1", posade imaju dovoljno vremena da se pripreme za dejstvo. Treba reći da je i "Pancir" otporan na elektronsko ometanje, ali da ima i elektrooptički sistem nišanjenja koji je nemoguće ometati.
Iako se mogućnost uništenja cilja kreće od 70 odsto, kada se gađa jedan cilj sa dve rakete, mogućnost uništenja je 100 odsto.
Јedan "pancir S-1" praktično može da obori još šest aviona ili na primer šest protivradarskih ili krstarećih raketa koje se kreću ka sistemu "S-400" ili nekom drugom objektu.
Za samo 60 sekundi sistem može da prati, nanišani i gađa deset ciljeva.
Ne treba isključiti ni dva topa sa brzinom gađanja od čak 40 granata u sekundi, dometa četiri kilometra, i velike preciznosti, tako da može da uništi nekoliko raketa koje uspiju da "prođu".
Potencijalnom napadaču na "S-400" i "Pancir S-1" potrebno je mnogo aviona i krstarećih i protivradarskih raketa, da ih uništi. Napadač treba da bude spreman da izgubi najmanje šest aviona, kao i da računa na dodatne gubitke od borbi sa avionima u vazduhu.
Sredstvo za odvraćanje
Činjenica da PVO jedinica najnižeg nivoa koju čine S-400 i "pancir S-1" može da uništi više od deset modernih aviona, ove sisteme čini idealnim borbenim sredstvom za odvraćanje od napada.
Za zemlje koje kupuju "S-400" postoji prednost što uglavnom kupuju jedan bataljon (tri čete bataljon) "S-400" koji ima najmanje devet lansera i uvijek spremnih 36 raketa.
To je dovoljno za uništavanje jednog prosječnog ratnog vazduhoplovstva u regionu jugoistočne Evrope na primjer.
Sa druge strane, "Pancir S-1" se izvozi u varijantama jedinice od najmanje jedne baterije, sa dva do šest lansera. Takođe, "Pancir" može da dejstvuje samostalno i u pokretu.
Treba reći i da "S-400" nikada nije provjeren u realnim borbenim uslovima, ali i da njegova kupovina izaziva velike probleme, jer zemljama koje ga posjeduje daje veliku vojnu prednost, piše RTS.