Priča o Bojani i Saši - invalidi sa malo mogućnosti, ali puno ljubavi

Međutim, slučaj Bojane Vukotić i Saše Јovića u Banjaluci, pokazuje da to često nije slučaj. Ovo dvoje mladih roditelja su stoodstotni invalidi, i uprkos činjenici da su vrhunski sportisti i entuzijasti, i dalje ne žive život dostajan čovjeka.

- Došao sam iz Teslića 2015. godine. Imao sam tešku povredu kičme, sada živim ovdje u Zavodu distrofičara, tu sam upoznao Bojanu - priča Saša, dok Bojana dodaje da u Zavodi živi i radi već 20 godina.

Bojana i Saša uvijek su pokušavali da ispričaju pozitivnu priču, ali kažu, više nemaju vremena ni snage. U Zavodu distrofičara odgajaju dijete od 14 mjeseci, u neuslovnom stanu koji plaćaju. Obraćali su se mnogima, ali kažu, bez uspjeha.

- Očekivali smo neku podršku od Grada od institucija, međutim, ništa nismo dobili, nikakvu, kako da kažem, podršku, jer ipak naša primanja su mala - kaže Saša.

- Neke lijekove čak ne uzimam zato što ne bi mogao da živim - napominje on.

Pitaju gdje je u njihovom slučaju, priča o natalitetu. Bili su svjesni da će, odgajanje djeteta u ovakvim okolnostima, biti teško. Ali nisu odustali od potomstva.

- Isreno da kažem, nas dvoje smo očekivali veću podršku porodice, a pogotovo institutcija. Htjeli smo da to bude neka priča pozitivna, da je dvoje invalida uspjelo da stekne dijete i da ima porodicu i da će to društvo prepoznati i da će nam pomoći - kaže Bojana.

Saša je ljetos dodatno povrijedio vrat i kičmu, a Bojana je, zbog toga što nije imala kolica, hodajući pala i slomila ruku. Ako je za mjesec dana ne operiše, strahuje da će ruka ostati bez funkcije.

Ne traže mnogo. Malo dostojanstva i osnovne pomoći. Život u Zavodu nije za dijete, gdje su, kako kaže Bojana, samo stari i iznemogli, u kolicima gdje nema porodica sa malom djecom i gdje se Kristina ne može igrati sa svojim vršnjacima. Planirali su da se vrate sportu, a trenutno svoju kćerku ne mogu da odvedu ni u park.