X

Za vaš uređaj je
dostupna aplikacija

latinica  ћирилица
23/02/2020 |  11:39 ⇒ 11:39 | Izvor: banjaluka.net

Posljednja godina vladavine Mila Đukanovića?

Kada jedan čovjek, Milo Đukanović, provede 30 godina krećući se u trouglu funkcija predsjednika i premijera Crne Gore, te lidera Demokratske partije socijalista, nema tu mnogo posla za politologe i sociologe, priše banjaluka.net.
Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović (foto:rtcg.me) -
Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović (foto:rtcg.me)

Tekst prenosimo u cijelosti:

U aktuelnoj fazi, kada je višedecenijski gospodar "Montenegra" suočen sa najozbiljnijim protestima od početka njegove vladavine, najpozvaniji da ocijene stanje u kojem se on nalazi svakako su komunikolozi, profesionalci novijeg datuma čija zapažanja, ako su utemeljena, podrazumijevaju ozbiljno poznavanje psihologije.

Јedan od takvih eksperata je Ljiljana Buhač, gospođa iz Hrvatske sa stručnošću potvrđenom u nizu sličnih slučajeva u regionu. Žena je početkom februara analizirala “govor tijela“ Mila Đukanovića tokom sjednice Opštinskog odbora DPS-a u Tivtu, gdje se pristalicama obratio koristeći najekstremniju retoriku od početka krize nastale sumanutom namjerom da prvo usvoji, a zatim i realizuje tzv. zakon o slobodi vjeroispovijesti, što je eufemizam za neskriveni plan legalizacije otimačine imovine Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori.

Dok je Đukanović "ludacima" nazivao trećinu stanovništva vlastite zemlje – nesklonu njegovoj autokratiji, a spemnu da učestvuje u litijama pod okriljem SPC, izražavajući neslaganje sa religijskom "alhemijom" DPS-a – Ljiljana Buhač je skrenula pažnju na niz pokazatelja da je Milo prvi put u karijeri "izbačen iz sedla". Stezanje šaka, stiskanje usana, naglašeno znojenje, usiljeni osmijeh, ranije neprimijećeni tikovi – svi ti momenti, prema procjeni Buhačeve, sugerišu zaključak da je vlasnik života i smrti u Crnoj Gori danas krajnje uznemiren i pod velikim stresom, ali i dalje nezainteresovan za odustajanje od (auto)destruktivnog pravca kojim je krenuo.

Korijene ovakve zadrtosti, naravno, treba tražiti u ličnoj spoznaji, koju teško može da ospori i publika – da mu je skoro sve što je smjerao od kraja osamdesetih do sada polazilo za rukom. Međutim, iako je riječ o čovjeku koji se u kompletnom postfakultetskom životu nije bavio ničim osim politikom i nije radio ništa drugo sem što je bio predsjednik Vlade ili Republike, ipak se ne radi o nikakvom mađioničaru. Logično, ne bi mogao toliko dugo da pliva u tokovima moći i novca da ne posjeduje značajne makijavelističke vještine, ali, ključ njegovog opstanka na vlasti znatno je jednostavniji. Nalazi se u specifičnoj etničkoj i ideološkoj matematici Crne Gore, koja je takva da bi se na vrhu tamošnje piramide uticaja zadržao svaki političar iole snalažljiv u crnogorskim demografskim računicama, a pri tome dovoljno beskrupulozan da, bez nelagode, nemilice zloupotrebljava polarizacije ovog podneblja.

Naime, prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine, u Crnoj Gori živi 44,9 odsto Crnogoraca i 28,77 procenata Srba. Osam godina ranije, 2003, ta prednost “Dukljana“ bila je za par postotaka manja, ali, bez obzira na snažnu propagandu i naglašenu “montenegrizaciju“ čitavog društva, koordinisanu iz vlasti, broj ljudi otrgnutih iz srpskog korpusa i prevedenih u nacionalne Crnogorce nije prešao 20.000. Tu se završava dominacija “podobnog etničkog materijala“ sa stanovišta DPS-a, pošto ostala dva mjerila nikako ne idu u prilog garnituri Mila Đukanovića.

Јer, prema istim podacima, iz 2011. godine, srpskim jezikom govori 43,88 odsto građana, a crnogorskim 36,97 odsto. Јeste ta razlika bila za 15 procenata veća na prethodnom popisu, ali je ipak opstala, iako su uloženi značajni napori da i novokomponovana lingvistika preti pomake u sferi nacionalnog izjašnjavanja. Konačno, tu su i pokazatelji prema kojima se oko 72 odsto stanovnika Crne Gore smatra pravoslavcima, pri čemu samo simboličan dio ove populacije izražava lojalnost tzv. crnogorskoj crkvi, kanonski nepriznatoj, dok se izrazita većina, uključujući i etničke Crnogorce, identifikuje sa SPC.

Pošto je shvatio da su pomjeranja u srbofobičnom smjeru, kakav priželjkuje, iz ugla njegovih rezona previše spora i da bi mu, tim tempom, bilo neophodno najmanje nekoliko decenija da stvori nacionalno homogeno društvo potpuno distancirano od srpskog identiteta, Đukanović se odlučio za šok-terapiju. Gotovo preko noći je u parlamentu progurao famozni zakon, koji treba da bude podloga za nečuvenu zamisao da država, naprosto, konfiskuje najveći dio od postojećih oko 600 crkava i manastira, tražeći od SPC “dokaze“ da su bili u njenom vlasništvu prije 1918. Budući da im takva dokumentacija ne bi bila dostavljena, pošto je crkvena hijerarhija i organizacija prije jednog vijeka bila drugačija, ali nikako nesrpska ili antisrpska, kako se tvrdi u tim krugovima – uslijedila bi najperverznija etapa u “projektu“, sa svojevrsnom zaplijenom sakralnih objekata SPC i njihovom dodjelom CPC.

Ipak, bizarni naum crnogorskih vlastodržaca – da budu prvi ateisti u istoriji planete koji su ustanovili sopstvenu crkvu, imao je manjkavosti. Srbe-pravoslavce u Crnoj Gori je, očekivano, homogenizovao, pokrećući i solidarnost sunarodnika u Srbiji i Republici Srpskoj. Takođe, na tu stranu, kroz pojavljivanje na litijama, gurnuo je i nezanemarljiv broj etničkih Crnogoraca, nespremnih da presijeku posljednju vezu sa srpskim korijenima, ali i zgroženih zbog ambicije da se u društveni život na velika vrata uvede družina Miraša Dedeića okupljena u CPC, pri čemu je, osim što je riječ o jednoj krajnje poročnoj i nimalo produhovljenoj bratiji, u pitanju potpuno karikaturalna ekipa, odnosno totalna sprdnja kakva nije zabilježena u hronologiji bilo koje vjerske zajednice na prostoru bivše Јugoslavije.

Na taj način, prvi put je ozbiljnije poremećena formula čijom primjenom je Milo Đukanović dobijao sve izbore nakon 1990. godine, a posebno poslije 1997. i razlaza sa Momirom Bulatovićem.

Krenuvši sa komunističkih pozicija i rušeći matore prethodnike, više sa generacijskih, nego sa nacionalnih pozicija, Milo se ipak prilagodio verziji srpske nacionalne ideje koju je generisao Slobodan Milošević. Mada, povremeno je bivao "veći katolik od pape“, pa je čak, tokom ratne epizode u dubrovačkoj regiji, pominjao da je zbog Tuđmanove šahovnice "zamrzio i šah". A onda je, prekidajući niti koje su ga povezivale sa osovinom Milošević – Bulatović, "otkrio" montenegrinsko-dukljansku suverenističku koncepciju i naknadno osmislio kontinuitet između onog što su u prvoj polovini 20. vijeka činili “zelenaši“ sa potezima kakve je on povlačio krajem prethodnog i u dosadašnjem toku 21. vijeka.

Brzo je shvatio da je odnos snaga na crnogorskoj političkoj sceni takav da se oko njega grupisala većina crnogorskih "independista", što je još uvijek bilo nedovoljno za natpolovičnu dominaciju. Okrenuo se manjinama, kojih u Crnoj Gori ima oko 20 odsto. Redovna podrška Milu iz ovog ugla stranačke scene, uz simbolične statusne ustupke i srbofobiju kao gotovo jedinu tačku spajanja, do te mjere pripada repertoaru niskih udaraca, da je rijedak slučaj i u ukupnoj istoriji odnosa sa nacionalnom zajednicom naspram koje su se, udruženi sa “Dukljanima“, okupili predstavnici tamošnjih Bošnjaka, Albanaca i Hrvata.

U opozicionom dijelu ringa, uglavnom su (pro)srpske snage, ali i izvjesni segment onih koji su od kraja SFRЈ zagovarali crnogorski separatizam ili su se kasnije pridružili tom usmjerenju. Klasičan primjer je Demokratski front, sa Andrijom Mandićem i Milanom Kneževićem iz prvog, te Nebojšom Medojevićem iz drugog miljea. I ostatak alternative je šaren, od manje ili više otvorenih srpskih integralista u SNP-u do diskretnog crnogorskog suvereniste Miodraga Lekića. Ali, realno, kada nacionalne manjine ne bi preuzimale rolu arbitra u političkoj slagalici Crne Gore, čak bi i ovakav zbir već par puta savladao DPS, pokazali su raniji izborni rezultati. Ipak, Đukanović je uspijevao da izmigolji iz svake krize te vrste, pošto nije bilo naročito teško primijeniti taktiku “zavadi pa vladaj“ i ukazati na kontradikcije “jedinstva suprotnosti“ okupljenog protiv njega.

Međutim, imajući u vidu broj ljudi oba predznaka, i unionističkog i suverenističkog, koji sa zapanjujućom upornošću već mjesecima učestvuju u litijama na crnogorskim ulicama, sve je više signala koji pokazuju da bi ovo mogla biti posljednja godina vladavine Mila Đukanovića. Nekoliko je ključnih indicija da bi mu se mogao obiti o glavu pokušaj da administrativno-nasilnim putem od Mitropolije SPC i “CPC“ kreira hibrid sa hipotetičkim nazivom “Pravoslavna crkva u Crnoj Gori“, navodno lišen "etnofiletizma", a u suštini dukljanskim šovinizmom obojen do bola.

Pošto ni masa od 200.000 osoba na svim litijama zajedno, makar se okupljala u Crnoj Gori sa 625.000 stanovnika, naravno, sama po sebi nije dovoljna za promjenu vlasti, tu je još nekoliko faktora. Prije svega, pukotine u Milovom okruženju su naglašenije nego ikada prije – od soliranja premijera Duška Markovića, koji bez obzira na ideološki profil sličan Đukanovićevom nije spreman da ide do kraja u zatezanju svakog mogućeg užeta u “Montenegru“, do odmetništva odbjeglog tajkuna Duška Kneževića, koji snimcima i dokumentacijom raznih nepodopština režima minira bivšeg drugara skoro godinu dana. Zatim, i u Vašingtonu i Briselu raste uvjerenje da je ovom samodršcu istekao rok trajanja. Nije sporno, sa tih adresa i dalje dolazi mlaka podrška, ali više fokusirana na globalni duel sa Rusijom nego na stavljanje zapadne ruke u vatru za najpoznatijeg "đetića", o kojem ranije nisu objavljivani tekstovi puni zgražanja u Figarou ili Špiglu, a danas izlaze.

Napokon, među putokazima koji vode kraju vladarske karijere Mila Đukanovića jeste i sve manja kontrola nad Pandorinom kutijom kriminala, na kojoj je lider DPS-a sjedio decenijama. U sjenci rata do istrebljenja između dva klana u Kotoru, “kavačkog“ i “škaljarskog“, ostaje uspon dvije nove “zvijezde“ na ovom tamnom nebu, grupacija sa oznakama "Grand" i “Mojkovac“. Svi zajedno čine kvadrat kojem, na kraju, postane nepotreban i politički patronat, kao u vicu o nekadašnjem diktatoru Paname Manuelu Norijegi, kokainu i Amerikancima, čije su znamenite riječi o pulenu koji se osilio glasile: “Mi mu dali da proba, a on počeo da prodaje“.

Šta da radi čovjek koji (ne)očekivano izgubi vlast, na izborima predviđenim do kraja 2020. godine, na ulici ili u zakulisnim dvorskim igrama? Kada bi bio dosljedan, učinio bi isto što i njegovi odnedavni uzori, crnogorske "komite" pobunjene nakon 1918. protiv vlasti Beograda – otišao bi u šumu i povremeno zapucao prema žandarmima, dok oni ne bi uzvratili istom mjerom. Ali, pošto je poznato da u novijem periodu prezire epske rasplete, izvjesnije je da bi, lično, preferirao poteze "idola" iz kasnije faze, od 1941. do 1945. Recimo, Sekule Drljevića, koji je tada boravio u Zagrebu, zagovarajući iz glavnog grada ondašnje NDH koncept “crvene Hrvatske“ za Crnu Goru. Ako ništa drugo, Milo bi imao razlog da to učini bar kako bi pitao komunikologa sa početka ove priče: Otkud ti utisak da sam bio nervozan?

Naravno, u regionu je mnogo onih koji su spremni da se klade da će Milo Đukanović, nakon Јosipa Broza, biti prvi i jedini političar između Triglava i Vardara čija će vladavina biti doživotna. Opet, mnogo je veći broj Afrikanaca smatrao da Robert Mugabe u Zimbabveu ima sve predispozicije da mu se podudare biološki i politički kraj. Ali, ne lezi, vraže, sa stažom "gospodara" dužim od Đukanovićevog, u devedeset i nekoj godini prvo je "zamoljen" da se povuče, da bi samo par sezona kasnije preminuo u emigraciji. Moguće – od starosti, ali, vjerovatnije od onog osjećanja koje će Milo tek upoznati. A koje se na jeziku razumljivom svim Јužnim Slovenima zove: "Svisnuo".