latinica  ћирилица
31/03/2023 |  20:28 ⇒ 23:06 | Autor: RTRS

Blagojević: Pošasti savremenog prava

Profesor ustavnog prava Milan Blagojević istakao je u autorskom tekstu za RTRS da nijedan pojedinac nema pravo da BiH nameće svoj volju kao zakon, jer za takvo nešto nema nijednog pravnog osnova, kako u Ustavu BiH i Dejtonskom mirovnom sporazumu, tako ni u međunarodnom pravu u cjelini. "Kraće rečeno, takvog osnova nema nigdje. Sve i da je gospodin Kristijan Šmit visoki predstavnik, u skladu sa Aneksom 10 Dejtonskog sporazuma, a nije", naglasio je Blagojević.
Milan Blagojević - Foto: RTRS
Milan BlagojevićFoto: RTRS

Tekst profesora Blagojevića prenosimo u cijelosti:

Od razaranja Socijalističke Federativne Republike Јugoslavije pa sve do danas može se, u kontinuitetu dužem od trideset godina, pratiti ne samo nasilni proces razaranja bivše zajedničke nam države, već i razaranje međunarodnog prava. Cijeli taj proces ima takav sadržaj da se za njega s pravom može konstatovati kako je riječ o pravoj pošasti savremenog prava, budući da pošast u najopštijem smislu, koji važi i na terenu prava, znači opasnu, pogubnu zaraznu bolest, a u prenosnom smislu pošast znači nesreću i propast.

Međutim, kao što se patologija ljudskog organizma ne može u potpunosti i pravilno objasniti bez prethodnog poznavanja anatomije zdravog organizma, tako se ni tvrdnja da smo savremenici patologije savremenog prava, i zašto je riječ o pravoj pošasti, ne može razumjeti bez poznavanja elementarne anatomije unutrašnjeg i međunarodnog prava. Evo, stoga, te zdrave anatomije, kazane na jezgrovit način.

Zdravi organizam savremene države temelji se na jednoj od najvažnijih normativnih funkcija njenog ustava, a to je funkcija konstitucionalizacije državne vlasti. Tu funkciju ustav, kojeg donose samo nadležni državni organi a ne pojedinac, ostvaruje normativnim uređivanjem odnosa između pojedinih organa države, kao i propisivanjem ljudskih i građanskih prava i sloboda, čime se uređuju pravni odnosi između države i pojedinca. U složeno uređenim državama, u kojima ne postoji samo jedna državna organizacija nego ih ima najmanje tri, ustav ima i dodatnu normativnu funkciju, kojom propisuje šta su ustavne nadležnosti savezne države, a šta su ustavne nadležnosti njenih federalnih jedinica.

Zbog toga se za ove države s pravom kaže da je u njima suverenost ne jedan centralni, nego policentričan pojam, s obzirom na to da savezna država može vršiti samo one državne funkcije, i u tom smislu biti suverena prema unutra, koje joj je propisao savezni ustav, dok ostale državne nadležnosti vrše njene federalne jedinice, usljed čega su i one suverene u poljima koja im je dao savezni ustav.

Uređujući odnose između državnih organa, a u složenim državama i odnose između složene države i njenih federalnih dijelova, ustav to čini tako što određuje njihova međusobna prava i obaveze, dok na drugoj strani, propisujući slobode i prava pojedinca, ustav uređuje i odnose između čovjeka i tih državnih organa, a time i države u cjelini. Kod ovih potonjih odnosa, na relaciji država - čovjek, ustavotvorac i zakonodavac moraju još voditi računa i poštovati i međunarodne ugovore, sporazume, konvencije, paktove i druge izvore međunarodnog prava koje su prihvatili i time ih preuzeli u sopstveni pravni poredak, a kojima su na međunarodnom planu uređena ljudska prava i postupak njihovog ostvarivanja i svekolike zaštite.

Takav način normiranja predstavlja svojevrsne granice do kojih mogu međusobno ići državni organi, odnosno savezna država i federalne jedinice, na jednoj, te država i čovjek na drugoj strani. Čim se pređu te granice, dolazi do povrede ustava, zbog čega se ustavom (i drugim propisima donijetim u skladu sa ustavom) propisuju organi (među kojima je ustavni sud jedan od najvažnijih), kao i djelotvorna pravna sredstva i postupak pomoću kojih se preveniraju i(li) sankcionišu neustavna i nezakonita ponašanja, ma od koga dolazila.

Cjelinom svega navedenog ustav ostvaruje svoju funkciju konstitucionalizacije državne vlasti. Nju je pregnantno izrazio prof. dr Ratko Marković, rekavši: "...osnovna funkcija ustava je da isključi samovolju državne vlasti i zavede vladavinu objektivnog prava. Kad postoji ustav, nosioci vlasti više nisu svemoćni nego je sva njihova moć određena, a oni je mogu vršiti samo u granicama ustava".

E upravo na ovaj način, koji često gube iz vida pravnici okrenuti u najvećem dijelu stvaranju i primjeni državnog prava, stoje stvari i na terenu međunarodnog prava. Naime, baš kao što ustav ima normativnu funkciju konstitucionalizacije državne vlasti, i na terenu međunarodnog prava postoji takav akt čija zadaća je da isključi samovolju u odnosima između država, zavodeći vladavinu objektivnog međunarodnog prava. Time se, poput ustava u državi, omogućava da države u međusobnim odnosima ne budu svemoćne nego da im moć u tim odnosima bude unaprijed određena i da je vrše samo u granicama tog akta.

Taj akt u međunarodnom pravu predstavlja Povelja Ujedinjenih nacija. Vrhovnost Povelje UN u međunarodnom pravu proizlazi iz njenog člana 103. kojim je propisano da u slučaju sukoba između obaveza članova Ujedinjenih nacija na osnovu te Povelje i njihovih obaveza na osnovu bilo kojeg drugog međunarodnog sporazuma, prevagu će imati njihove obaveze iz Povelje. 

To u praksi znači da kada se, kao u slučaju BiH, neke države udruže pa se dogovore, kao u Bonu 1997. godine, da one upravljaju Bosnom i Hercegovinom, iako je ona država i jednako suverena u svojim poslovima kao što su i te države u svojim, onda time sve one krše Povelju UN, jer ta Povelja propisuje (u članu 2) da se međunarodno pravo temelji na imperativnom opštem načelu suverene jednakosti svih država, usljed čega ništa ne ovlašćuje UN, sve njene organe, kao i sve njene države članice da se miješaju u poslove koji po svojoj suštini spadaju u unutrašnju nadležnost države. 

Ovo stoga što je, dosljedno navedenom opštem imperativnom načelu, svaka država, pa i BiH, jedino nadležna da samo ona, njene nadležne državne institucije, suvereno pravno uređuje bilo koje svoje unutrašnje pitanje, i da u tom pravcu donose svoj ustav, zakone i druge pravne akte. A sankcija za povredu ove temeljne norme međunarodnog prava je propisana u već spomenutom članu 103. Povelje UN, kao i u članu 53. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora.

Prema ovom potonjem članu, ništav je svaki ugovor, dakle i oni tzv. Bonski zaključci koji nisu ništa drugo do međudržavni ugovor iz decembra 1997. godine o kolonijalnom upravljanju nad BiH, koji je u trenutku sklapanja suprotan imperativnoj normi opšteg međunarodnog prava. Pri tome, u svrhu ove Bečke konvencije, imperativna norma opšteg međunarodnog prava je norma koju je prihvatila i priznala čitava međunarodna zajednica država kao normu od koje nije dopušteno nikakvo odstupanje, a takve norme su suverena jednakost svih država, odnosno zabrana miješanja u unutrašnje poslove države.

Da ove pravne norme ne bi ostale samo puke proklamacije, međunarodno pravo propisuje institucinonalna jemstva i pravna sredstva za njihovo ostvarivanje. Ona su sadržana u Statutu Međunarodnog suda pravde koji, u članu 36, propisuje da se nadležnost tog suda prostire na sve sporove, a to znači na svako pitanje međunarodnog prava.

Dakle, Međunarodni sud pravde je nadležan da sudi o svakom pitanju međunarodnog prava, u koja nesumnjivo spada i pitanje kršenja imperativnog opšteg načela jednake suverenosti država i zabrane miješanja u unutrašnje poslove bilo koje države. To dalje znači da je ovaj sud nadležan da sudi i po eventualnoj tužbi protiv svih onih država koje su u decembru 1997. godine u Bonu sebi protivpravno dale pravo da krše suverenitet BiH, time što će one putem visokog predstavnika upravljati Bosnom i Hercegovinom kao da je ona njihova kolonija, a ne država članica UN-a.

Druga je stvar što neke snage u BiH, kojima njena kolonizacija odgovara jer je to način da se obračunaju sa Republikom Srpskom i unište je, ne daju svoju saglasnost da BiH podnese Međunarodnom sudu pravde takvu tužbu protiv država koje su nametnule svoje Bonske zaključke. To nije problem međunarodnog prava.

Tako, dakle, stoje stvari kada je riječ o anatomiji zdravog organizma međunarodnog prava. Sve je, dakle, tu kristalno jasno pa zato ne treba prizivati pojedinca, niti on ima pravo na to, da državi nameće svoj volju kao zakon, jer za takvo nešto nema nijednog pravnog osnova, kako u Ustavu BiH i Dejtonskom mirovnom sporazumu, tako ni u međunarodnom pravu u cjelini. Kraće rečeno, takvog osnova nema nigdje. Sve i da je gospodin Kristijan Šmit visoki predstavnik, u skladu sa Aneksom 10 Dejtonskog sporazuma. A nije.