Dodik: Stalna podmetanja Republici Srpskoj za kršenje Dejtonskog sporazuma imaju istu matricu
Kolumnu prenosimo u cijelosti:
Nikada se ne navodi koji to član Dejtonskog sporazuma i njegovih aneksa krši Srpska i na koji način. Tek ponekad se pozivaju na odluke Ustavnog suda BiH donesene glasovima pet sudija - tri stranca i dva Bošnjaka. Preglasavanjem, a potom i prekrajanjem pravila Ustavnog suda, oni su napravili nakaradnu nepravnu konstrukciju da odluke mogu donijeti i samo tri sudije, znači tri stranca koje ne imenuje nijedan organ BiH.
Neustavne odluke Ustavnog suda BiH postale su stalna praksa kršenja Ustava BiH. Nisu jedini, jer su godinama visoki predstavnici (a poslije prvog, Karla Bilta, svi su bili nelegalni) tvrdili da su oni konačni tumači cijelog Dejtonskog sporazuma, iako u Aneksu 10 - "Sporazum o sprovođenju civilnog dijela mirovnog sporazuma", jasno u članu 5. piše: "Najviša nadležnost za tumačenje - Visoki predstavnik ima najvišu nadležnost na terenu u vezi sa tumačenjem ovog Sporazuma o sprovođenju civilnog dijela mirovnog rješenja".
Dakle, ne i Opšteg okvirnog sporazuma, ne i bilo kog drugog od njegovih još deset aneksa i najvažnijeg, Ustava BiH kao Aneksa 4. Dejtonskog sporazuma. Mnoge odluke Ustavnog suda BiH donošene su bez navođenja ustavnog osnova koga i nema, uz preglasavanje srpskih i povremeno hrvatskih sudija. To ne smeta lažovima da stalno naglašavaju da su takve odluke konačne i obavezujuće, bez obzira na to što nemaju ustavni osnov. Kolika je karikatura Ustavni sud BiH, govori i obrazloženje jedne odluke za koju nisu mogli navesti nikakav ustavni osnov, pa su naveli da odluku donose “na osnovu iskazane ustavne potrebe”.
U jednoj drugoj odluci kojom potvrđuju nametnuti Zakon u Sudu BiH, koji ne postoji u Ustavu BiH, umjesto nepostojećeg ustavnog osnova, naveli su - "Može se očekivati". Šta mislite da li su u bilo kojoj državi na svijetu, članici UN, moguća ovakva odlučivanja u ustavnom sudu kao organu zaduženom da čuva i dosljedno tumači ustavne odredbe.
Za razliku od zapadnih ambasadora i zvaničnika kao i sve bulumente političkog Sarajeva, Republika Srpska se uvijek poziva na Dejtonski sporazum pri tome tačno navodeći njegove odredbe. Toliko o čitanju Dejtonskog sporazuma. Za one koji se nazivaju upravnim odborom nepostojećeg PIK-a, poruka - učinite nešto korisno za BiH i organizujte grupno čitanje jednog od najvažnijih dokumenata međunarodnog prava druge polovine 20. vijeka.
Šta piše u Dejtonskom sporazumu?
Dejtonski sporazum je samo Opšti okvirni sporazum za mir u BiH, kako glasi njegov zvaničan naziv, a suština je sadržana u njegovih 11 aneksa koji su dio međunarodnog prava, kako je to zaključila i Venecijanska komisija još 11. juna 2005. godine, kao i Ustavni sud BiH u odluci 5/98 konstatujući: "Za razliku od ustava mnogih drugih zemalja, Ustav BiH u Aneksu 4. Dejtonskog sporazuma je sastavni dio međunarodnog sporazuma. Stoga se član 31. Bečke konvencije o ugovornom pravu - koja utemeljuje opšti princip međunarodnog prava, a ti principi su prema članu 3.3.(b) Ustava BiH sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta - mora primjenjivati u tumačenju SVIH njegovih odredaba, uključujući i Ustav BiH".
Prethodni principi u temeljima BiH
Dejtonskoj mirovnoj konferenciji prethodile su brojne mirovne inicijative i pregovori u kojima je Republika Srpska bila priznata kao strana, što je rezultiralo u dva ključna dokumenta koji su bili osnov Dejtonskog sporazuma. To su takozvani Ženevski i Njujorški principi, što se navodi i u Preambuli Dejtonskog sporazuma: "Potvrđujući svoju opredijeljenost za Dogovorena osnovna načela objavljena 8. septembra 1995. (Ženevski) i za Dodatno dogovorena osnovna načela objavljena 26. septembra 1995. (Njujorški), kao i za sporazume o prekidu vatre od 14. septembra i 5. oktobra 1995. godine".
Јoš jedna izuzetno važna stvar je navedena u Preambuli: "Imajući u vidu sporazum od 29. avgusta 1995. godine, kojim je delegacija Savezne Republike Јugoslavije ovlaštena da u ime Republike Srpske potpiše dijelove mirovnog plana koji se odnose na nju, uz obavezu da se postignuti sporazum sprovede strogo i dosljedno". Ovo potvrđuje da je Republika Srpska indirektno bila i strana samog Dejtonskog sporazuma, jer bez njenog pristanka ni SR Јugoslavija, sada Republika Srbija kao njen pravni nasljednik, nije mogla biti potpisnik mirovnog sporazuma. Potvrda Ženevskih i Njujorških principa sadržana je i u Aneksu 4 - Ustavu BiH u njegovoj Preambuli: "Pozivajući se na osnovna načela dogovorena u Ženevi 08. septembra 1995. godine, te u Njujorku 26. septembra 1995. godine".
Sveobuhvatna rješenja na četiri stuba
Često se govori da je Dejtonski sporazum zaustavio rat u BiH, što je tačno, ali se izostavlja da on sadrži "sveobuhvatna rješenja radi okončanja tragičnog sukoba u regionu", kako piše u njegovoj Preambuli. Ta sveobuhvatna rješenja sadržana su u aneksima kao sprovedbenim dijelovima međunarodnog ugovora. A tamo su jasno određeni stubovi na kojima može postojati BiH. Prvi stub: "Bošnjaci, Srbi i Hrvati kao konstitutivni narodi (zajedno sa ostalima) te građani BiH" - Preambula Ustava BiH. Drugi stub: "BiH čine dva entiteta, Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska" - član 1.3. Ustava BiH. Treći stub: "Sve vladine funkcije i ovlaštenja koje u ovom Ustavu nisu izričito dodijeljene institucijama Bosne i Hercegovine, pripadaju entitetima" - član 3.3.a) Ustava BiH. Četvrti stub: "Nijedan entitet ne smije prijetiti ili upotrijebiti silu protiv drugog entiteta, a ni pod kakvim okolnostima oružane snage jednog entiteta ne smiju ulaziti na teritoriju drugog entiteta ili boraviti na njemu bez saglasnosti vlade tog drugog entiteta i Predsjedništva BiH. Sve oružane snage u BiH će djelovati u skladu sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom BiH" - član 5.5. a) Ustava BiH.
Dejtonski sporazum je osnivački dokument BiH, kako kaže učesnik dejtonskih pregovora Kristofer Hil, sadašnji ambasador SAD u Beogradu. Hil kaže da je Dejton osnova teritorijalnog integriteta BiH, teritorijalnog integriteta entiteta unutar BiH i da ove elemente Dejtona moraju poštovati sve strane. Dejton je univerzalno podržan od strane SAD. (NIN, 13. jun 2024.) Da je tako, ne bi bilo kriza, nereda i haosa u BiH koji stvara američka ambasada zajedno sa nelegalnim Kristijanom Šmitom i bošnjačkim podržavanjem takvog protivpravnog djelovanja.
Cilj Dejtona jeste bio da BiH sačuva teritorijalni integritet i dobije neophodni minimalni spoljni suverenitet, a da skoro sav unutrašnji suverenitet ostane entitetima. Ričard Holbruk je u Dejtonu, govoreći o stanju u BiH, rekao: “Postoje dva entiteta i samo možemo praviti koncept Ustava BiH izvlačeći iz dva entiteta onaj sadržaj koji će omogućiti da se sačuva BiH, da koliko-toliko bude funkcionalna i stabilna”. Zato su entiteti prenijeli na nivo BiH samo ograničeni dio svojih nadležnosti, koje su navedene u članu 3. Ustava BiH. Nadležnosti entiteta su regulisane Ustavom, član 3.3.a) koji je osnovni i ključni kao natkriljujuća odrednica odnosa u državnoj zajednici BiH. Ako nešto u momentu potpisivanja Dejtonskog sporazuma ili kasnijim dopunama Ustava nije uvršteno u tekst Ustava BiH, ne može biti nadležnost BiH, već isključivo entiteta. U nadležnosti entiteta, time i Republike Srpske, nesumnjivo spadaju: odbrana i vojska, pravosuđe (sa izuzetkom Ustavnog suda BiH sa jasno određenim nadležnostima po Ustavu BiH, a ne po interpretaciji i samododavanju nadležnosti, što je Ustavni sud BiH obilato činio), finansije, računajući tu sve direktne i indirektne prihode.
Entitetima pripada i nadležnost za imovinu, obavještajno-bezbjednosnu službu i druge brojne nadležnosti koje su otimane na razne načine. Nametanja zakona od strane visokog predstavnika, pritisak, prevare, lažna obećanja o racionalizaciji i efikasnosti, sve s ciljem da bi takvi zakoni bili izglasani u Parlamentarnoj skupštini, sa namjerom bošnjačkih struktura da više nikada ne mogu biti promijenjeni. Zato bošnjačke strukture žive u zabludi da su uz pomoć visokog predstavnika, podržanog od dijela međunarodne zajednice, zauvijek uspjele neustavno promijeniti dejtonsku ustavnu strukturu BiH.
A nisu, zato što se entiteti, čitaj Republika Srpska, nisu odrekli prava i nadležnosti po Dejtonskom sporazumu, jer nikada nije zaključen nijedan aneks sa Federacijom BiH na sporazume iz Dejtona. Zato su Republika Srpska kao potpisnica svih 11 aneksa i Republika Srbija kao potpisnica Dejtonskog sporazuma i pojedinih aneksa, donoseći DEKLARACIЈU O ZAŠTITI NACIONALNIH I POLITIČKIH PRAVA I ZAЈEDNIČKOЈ BUDUĆNOSTI SRPSKOG NARODA, u tački 23. zapisale: "Svesrpski sabor konstatuje da je Republika Srpska zadovoljna visokim stepenom autonomije definisanim Dejtonskim mirovnim sporazumom, stoga insistiramo na suštinskom i formalnom sprovođenju Dejtonskog mirovnog sporazuma, kao međunarodnog ugovora koji se ne može jednostrano ili putem intervencionizma mijenjati. Svesrpski sabor smatra da Republika Srpska može u mjeri u kojoj ocijeni kao cjelishodno da aktivira sve nadležnosti koje su prema Dejtonskom mirovnom sporazumu predviđene kao nadležnosti entiteta".
Povelja UN i međunarodni paktovi iz Ustava BiH
Ustav BiH propisuje: "Entiteti i svi njihovi dijelovi će se u potpunosti pridržavati ovog Ustava, koji ima prednost nad onim odredbama zakona Bosne i Hercegovine, kao i ustava i zakona entiteta koje nisu u skladu s njim, te s odlukama institucija Bosne i Hercegovine. Opšta načela međunarodnog prava sastavni su dio zakona BiH i entiteta" - član 3.3.b). Ustav BiH određuje da su pojedini međunarodnopravni dokumenti sastavni dio Ustava BiH i da se direktno primjenjuju u BiH, navodeći, između ostalih, dva pakta: Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Pakt o privrednim, socijalnim i kulturnim pravima koji imaju istovjetan član 1. u kome piše: “Svi narodi imaju pravo na samoopredjeljenje.
Na osnovu ovog prava, oni slobodno određuju svoj politički status i slobodno obezbjeđuju svoj ekonomski, socijalni i kulturni razvoj. Da bi postigli svoje ciljeve, svi narodi mogu slobodno da raspolažu svojim bogatstvima i svojim prirodnim izvorima, bez štete po obaveze koje proističu iz međunarodne privredne saradnje, zasnovane na principu uzajamnog interesa i međunarodnog prava. Јedan narod ne može ni u kom slučaju da bude lišen svojih vlastitih sredstava za život. Države članice ovog pakta, uključujući tu i one države koje su odgovorne za upravljanje nesamostalnim teritorijama i teritorijama pod starateljstvom, dužne su da pomažu ostvarenje prava naroda na samoopredjeljenje i da poštuju ovo pravo shodno odredbama Povelje Ujedinjenih nacija”.
Dakle, Dejtonska struktura BiH uvažava pravo na samoopredjeljenje tako što zadržava širok stepen autonomije entiteta, a konstitutivnim narodima BiH daje bitne mehanizme odlučivanja i zaštite njihovih ustavnih prava. U okvirima Dejtonskog sporazuma pravo Republike Srpske, odnosno srpskog naroda, na samoopredjeljenje podrazumijeva očuvanje dejtonske strukture, odnosno očuvanje široke autonomije entiteta, ustavom dodijeljenih nadležnosti i propisanih mehanizama zaštite prava konstitutivnih naroda, time i srpskog naroda.
Šta ne piše u Dejtonskom sporazumu?
Od 14. decembra 1995. godine, kada je u Parizu potpisan Dejtonski sporazum, krenula je i nepravna revizija i neovlašćeno dopisivanje Ustava BiH, kroz nametanja, otimanja, iskrivljena tumačenja, na štetu Republike Srpske. U tom udruženom kriminalnom poduhvatu protiv međunarodnog prava stalno učešće imaju visoki predstavnici i Ustavni sud BiH. U zločinu protiv mira njima je pomagalo do 2000. godine samoizabrano tijelo samoizabranih zemalja koje sebe naziva Savjet za sprovođenje mira (Peace Implementation Council). Taj PIK od pedesetak članova nije se sastao 24 godine, pa je neaktivnošću prestalo njegovo postojanje. Kako onda može postojati upravni odbor nepostojećeg PIK-a kao neka fantomsko-vampirska struktura koja i danas prijeti Republici Srpskoj i njenim demokratski izabranim ustavnim organima, za razliku od njih koji nisu nikada imali ni osnivački ni proceduralni akt? Dejtonski sporazum i njegovi aneksi ni na jednom mjestu ne pominju taj PIK-ovski klan kao što i ne pominje visokog predstavnika. To je i razumljivo, ako je Preambulom Ustava BiH jasno određeno da su potpisnici "opredijeljeni za suverenitet, teritorijalni integritet i političku nezavisnost BiH u skladu sa međunarodnim pravom".
Postojanje OHR-a i stranih sudija u Ustavnom sudu BiH apsolutno je nespojivo sa procesom evropskih integracija. Јavno izneseni stavovi političkih aktera iz Sarajeva jasno ukazuju da upravo i OHR i Ustavni sud BiH predstavljaju instrumente bošnjačke politike u obračunu sa Republikom Srpskom. Da li je uopšte moguće graditi budućnost u zemlji u kojoj se neki od konstitutivnih naroda, a sada su to dva od tri, pa sve i da je samo jedan, bore za prava koja im po ustavu pripadaju?
Nastojanje Republike Srpske da se suprotstavi nepravnom nasilju kojem je izložena uvijek se suočava sa prijetnjama i sankcijama njenim institucijama, medijima, funkcionerima, pravnim i fizičkim licima, poslovnim bankama. To je vid terorizma bez ikakvog pravnog i civilizacijskog osnova. Republika Srpska je opredijeljena za očuvanje i poštovanje Ustava BiH, kao sastavnog dijela Dejtonskog sporazuma, koji je dao šansu da se kroz uspostavljanje mira i novog ustavno-političkog sistema odvija i novi život BiH. To je i mogućnost da se dogovorom i konsenzusom mijenja sve što sami unutrašnji akteri procijene da je potrebno mijenjati. Niko spolja nema pravo činiti to nelegalnim metodama, jer se međunarodni ugovori mogu mijenjati aneksima koje zaključuju strane potpisnice, kako to propisuje Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora i koja se primjenjuje i na entitete u BiH kao potpisnike svih 11 aneksa.