"Veritas": Beograd da zatraži reviziju presude međunarodnog suda pravde za "Oluju"
"Veritas" u saopštenju ističe da je "konačno rješenje srpskog pitanja" dogovoreno još 4. juna 1941. u Zagrebu između predstavnika tadašnje ustaške Nezavisne Države Hrvatske i Njemačke, koje je podrazumijevalo barem i djelimično fizičko i biološko uništenje Srba, što se nesporno uklapa u definiciju genocida iz Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.
Krajišnici okupljeni oko "Veritasa" očekuju da će Srbija kao stranka u postupku protiv presude Međunarodnog suda pravde uložiti zahtjev za reviziju presude iz 2015. godine u zakonskom roku od deset godina, koji bi se mogao zasnivati na novim činjenicama.
Među tim novim činjenicama su nekoliko stotina ekshumiranih i identifikovanih leševa iz vremena "Oluje" poslije donošenja presude, više desetina presuda domaćih i međunarodnih sudova o naknadama štete kao posljedicama raznih zločina nad Krajišnicima počinjenih u ovoj akciji.
Tu je i sve gori položaj preostalih Srba, čiji broj se drastično smanjuje i zbog pohrvaćenja i pokatoličenja, veliki broj diskriminišućih propisa koji sprečavaju ili otežavaju povratak Srba.
Među novim činjenicama "Veritas" navodi i pokušaje oživljavanja hrvatske pravoslavne crkve iz vremena NDH, reviziju događaja iz Drugog svjetskog rata, posebno u vezi sa zločinima počinjenim u ustaškom logoru "Јasenovac".
Srbija bi mogla ukazati i na ponovno vraćanje kulta ličnosti ustaških vođa i ustaških simbola u svakodnevni javni prostor, uključujući parlament i Vladu, te nedavno ultimativno izbacivanje legalno izabranih predstavnika srpske manjine iz svih struktura vlasti…
"Očekujemo da bi sve navedene činjenice, protumačene u okolnostima novih globalnih geopolitičkih kretanja, uključujući i ratove u Ukrajini i Gazi, mogli uvjeriti Međunarodni sud pravde, da je planiranjem i izvođenjem akcije `Oluja` prava namjera Hrvatske u to vrijeme bila `konačno rješenje` srpskog pitanja u Hrvatskoj dogovorenog još 4. juna 1941. u Zagrebu između predstavnika NDH i Njemačke", piše "Veritas".
Podnošenjem zahtjeva za reviziju presude Međunarodnog suda pravde i otvaranjem "zaključanog" predmeta "Petrovačka cesta" pred Odjeljenjem za ratne zločine Višeg suda u Beogradu, Srbija bi, ocjenjuje "Veritas", pokazala kako u praksi funkcioniše Deklaracija Svesrpskog sabora od 8. juna 2024. godine.
Međunarodni sud pravde /MSP/ je kroz obrazloženje svoje presude iz februara 2015. godine operaciju "Oluja" kvalifikovao kao akciju etničkog čišćenja, da su Hrvati htjeli srpsku teritoriju bez Srba očekujući da oni sami odu, a ne da ih "unište u cijelosti ili djelimično".
A da bi ih natjerali da napuste svoja vjekovna ognjišta, granatirali su njihove gradove i izbjegličke kolone, ubijali i fizički i psihički zlostavljali zaostale civile i vojnike i spriječavali im povratak, ali ni to sve skupa, prema ocjeni suda, nije doseglo nivo genocida, zbog nedostatka "genocidne namjere".
"Veritas" podsjeća da su 4. avgusta 1995. godine, odnosno prije 29 godina, oružane snage Republike Hrvatske, uz odobrenje SAD i podršku NATO-a, u sadejstvu sa snagama Hrvatskog vijeća odbrane /HVO/ i takozvane Armije BiH, izvršile su agresiju na Srpsku Autonomnu Oblast /SAO/ Krajina /srpsku Dalmaciju, Liku, Kordun i Baniju/, u sastavu tadašnje Republike Srpske Krajine /RSK/.
Agresija je izvršena uprkos činjenicama da je ta oblast bila pod zaštitom UN
/misija UNPROFOR/ i da su predstavnici RSK dan prije u Ženevi i Beogradu prihvatili prijedlog međunarodne zajednice o mirnom rješenju sukoba.
Protiv krajiških Srba, oko 230.000 žitelja sa oko 30.000 vojnika, angažovano je oko 200.000 vojnika, pri čemu je omjer snaga bio najmanje 7:1 u korist agresora, tako da je za nekoliko dana neravnopravne borbe slomljen je otpor Srpske vojske Krajine /SVK/.
Više od 220.000 Srba, poučeno istorijskim iskustvom, kreće u dotad najveću srpsku seobu na istok u Srbiju, ali i kada je prestao svaki otpor SVK, agresor je ubijao ljude koji nisu htjeli ili mogli sa svojih vijekovnih imanja, kao i one u izbjegličkim kolonama, i do Une i preko Une, duboko u teritoriju tadašnje Republike Srpske.
Na evidenciji "Veritasa" nalaze se imena 1.903 poginulih i nestalih Srba iz ove akcije i poslije nje, od čega 1.246 /65 odsto/ civila, od kojih su oko tri četvrtine bili stariji od 60 godina.
Među žrtvama se nalazi 563 /30 odsto/ žena, od kojih su oko četiri petine bile starije od 60 godina, što predstavlja jedan od crnih rekorda građanskog rata devedesetih prošlog vijeka na prostorima prethodne Јugoslavije.
Od ukupnog broja žrtava do sada je rasvijetljena sudbina 1.280 /67 odsto/ lica, dok se na evidenciji nestalih vodi još 623 /33 odsto/ lica, od koji 472 /76 odsto/ civila, među kojima 241 /51 odsto/ žena.
Oko 1.500 pripadnika SVK preživjelo je zarobljavanje, od kojih su mnogi suđeni i osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora zbog krivičnih djela ratnog zločina.
Oko 3.200 starih i nemoćnih, koji nisu htjeli ili nisu mogli napustiti ognjišta, na silu su internirani u logore za civile.
Krajina je opustošena, opljačkana pa porušena i zapaljena, nisu bili pošteđeni ni crkveni, kulturni, istorijski srpski, kao ni antifašistički spomenici.
Ova agresija, pod kodnim nazivom "Oluja", sprovođena je, kao uostalom i one koje su joj prethodile /"Miljevački plato", "Maslenica", "Medački džep" i "Bljesak"/, po taktici spržene zemlje, što je polovinom novembra 1995. godine doseglo razmjere potpunog zatiranja srpske zajednice u Krajini.
Savjet bezbjednosti UN, osim "snažne osude hrvatske vojne ofanzive velikih razmjera" nije donio bilo kakve kaznene mjere protiv agresora, dok je američki ambasador u Hrvatskoj iz vremena "Oluje" Piter Galbrajt priznao da je lično Hrvatima dao "zeleno svjetlo" za napad na SAO Krajinu.
Za zločin nad Srbima u "Oluji" hrvatski sudovi su osudili dvije osobe - etničkog Albanca Božu Bačelića alijas Redžu Đinđića, i etničkog Srbina Rajka Kričkovića, Sud BiH jednog pripadnika Armije BiH Šefika Alića, jer je uz njegovu saglasnostmudžahedin ubio srpskog vojnika.
Viši sud u Beogradu je 2022. godine potvrdio optužnicu za granatiranja izbjegličke kolone krajiških Srba 7. i 8. avgusta 1995. na Petrovačkoj i Prijedorskoj cesti, protiv četvorice visokih hrvatskih oficira i pilota, ali taj proces je zastao, jer nije poznato da li su optuženima uručeni pozivi za ročišta, dok je Hrvatska saopštila da ne priznaje tu optužnicu.
Haški tribunal je sudio za zločine nad Srbima u "Oluji" trojicu hrvatskih generala, od kojih je Anti Gotovini i Mladenu Markaču prvo presudio za udruženi zločinački poduhvat, ali je ta presude poništena i oni su oslobođeni.