Trifković: Anatomija morala jednog duhovnika
Kolumnu za Novi Stardard prenosimo u cijelosti:
Bio sam zgranut bahatim nastupom i nepristojnim tonom o. Maksima. Nikada u životu nisam naišao na nešto slično od nekog duhovnika SPC. Od civila jesam, ali samo od pripadnika polusvijeta od kojih se takvo ponašanje može očekivati. U tamnici bejah, i dođoste k meni. (Mat. 25:36)
Ove riječi moćni su podsjetnik na naše pozvanje da posjećujemo zatvorenike i brinemo o njima. Time ispunjavamo svoju hrišćansku dužnost, ispoljavamo Hristovu ljubav i učestvujemo u Božjoj misiji da donese nadu sužnjima. Na to nas podstiče i sv. Pavle u svojoj poslanici Јevrejima: Sjećajte se sužanja kao da ste s njima okovani... Služeći njima služimo samom Hristu.
Svetli primjer takve službe u SPC pruža nam protojerej-stavrofor Vojislav Bilbija, biv. starješina hrama Sv. Trojice u Roterdamu. Od kraja prošlog do druge decenije ovog vijeka o. Vojo je imao zahtjevnu ali dragocjenu misiju u pritvornoj jednici haškog tribunala u Sheveningenu.
U tom zatvoru bili su zatočeni mnogi poznati Srbi – Karadžić, Mladić, Krajišnik, Stanišić, Lukić – kojima je sudila kvazipravna inkvizicija poznata pod imenom Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Јugoslaviju sa sjedištem u Hagu. Tu su oni provodili mnoge godine – pre suđenja, tokom njega, a potom i tokom žalbenog postupka.
Sve te godine o. Vojo je revnosno posećivao zatočenike i ulivao im nadu u život, vjeru u Boga, i ispovjedao ih. Prilježno je radio na uspostavljanju odnosa povjerenja sa upravnikom, protestanskim vjernikom. Zahvaljujući tome dozvoljeno mu je da jedan kutak zatvora pretvori u misionarsku parohiju Svetog arhangela Mihaila. "Dolazim u zatvor da pomognem našim Srbima da im bude lakše, da nemaju osjećaj krivice i da ih depresija ne ubije", govorio je o. Vojo. "Ukazali su mi povjerenje. Svaki od njih četrdeset je velika tajna za druge".
Јedan od te četrdesetorice bio je dr Milomir Stakić (1962.), predsjednik opštine Prijedor za vreme rata u Bosni i Hercegovini 1992-1995. On je bio prvi optuženik uhapšen po haškom nalogu u Srbiji posle prevrata od 5. oktobra 2000. Uhapšen je marta 2001. godine na ulici u Beogradu dok se vraćao sa roditeljskog sastanka. Takođe je prvi optuženik izručen sudu u Hagu od strane novih vlasti u Srbiji.
Dvojni aršini
Premda nijedan zločin nije počinio niti odobrio, premda su i neki prijedorski Muslimani pokušali da intervenišu u njegovu korist, pravosnažno je osuđen na 40 godina zatvora - i to isključivo po principu komandne odgovornosti.
Njegov slučaj predstavlja izraziti primjer – možda najdrastičniji od svih – dvojnih aršina i savršeno arbitrarne "pravde" haške ustanove koja je stvorena prije svega sa ciljem da se sudi Srbima kao takvima i da se demonizuje Republika Srpska.
Na dr Stakiću su se slomila kola jer je ratni komandant policije u Prijedoru Simo Drljača ubijen jula 1997, navodno jer je pružao otpor britanskim specijalcima prilikom pokušaja hapšenja. Drugi na haškom spisku za Prijedor bio je dr Milan Kovačević, zamjenik šefa ratnog Kriznog štaba. On je umro u haškom pritvoru od perforacije čira avgusta 1998. jer mu satima nije bila pružena ljekarska pomoć.
Dr Stakića upoznao sam marta 2003. godine u pritvorskoj jedinici Tribunala u Sheveningenu, nakon što me je njegov branilac DŽon Ostojić angažovao kao stručnog svjedoka za pripremu elaborata o političkoj pozadini rata u Bosni i Hercegovini. On je pravosnažno osuđen 2007. i potom prebačen u centralni zatvor u Enzishajmu, 20 km sjeverno od grada Miluza u Alzasu, u Francuskoj.
Od tada već godinama redovno posjećujem Stakića; po povratku iz SAD u Evropu 2013. svaka tri mjeseca, ponekad i češće.
Iskreno mi je žao tog čovjeka, nevino osuđenog, čija je porodica skromnog imovnog stanja pa ga žena i sada već odrasla deca posećuju tek dvaput godišnje (a ponekad, kao u vreme korone, samo jednom). Pravo je čudo da se on duhom dobro drži. Tek 2028. može da se nada slobodi, kada isteknu dvije trećine kazne.
Dok je na službi u parohiji SPC Sv. Arhangela Mihaila u Miluzu bio jeromonah Isaija, redovno je posećivao Stakića. Štaviše, uvijek bi se pobrinuo da neko od parohijana sačekuje članove njegove porodice na aerodromu kada dolaze u posjetu i prebaci ih do hotela, kao i da ih u vrijeme posjeta vozi od hotela do zatvora i nazad.
Od kada je o. Isaiju prije tri godine zamijenio jeromonah Maksim Ilić (od 2023. godine protosinđel), međutim, on nijednom nije posjetio Stakića, niti je podnio molbu upravi da mu se posjete odobre. O. Maksim štaviše nije ispoljio interesovanje za ma kakvu pomoć njegovoj porodici prilikom poseta, ma koliko one rijetke bile.
Neprijatni susret
Socijalna radnica zatvora u EnzishajmuStakiću je u vrijeme odlaska o. Isaije saopštila da će i njegovom nasljedniku o. Maksimu dozvola za posjete biti izdata bez problema. Standardnom formularu samo treba da priloži potvrdu Eparhije da je on duhovnik SPC za to područje. Ona je potom u više navrata Stakiću izrazila iznenađenje što o. Maksim to nije učinio.
Sveštenik inače ima pravo da dolazi u posjetu zatvoreniku i radnim danom, ne samo subotom i nedjeljom. Može štaviše i da ga posjeti u njegovoj ćeliji, a ne samo u prostorijama za posjete. Primjena tog aranžmana sa novim parohom u Miluzu predstavljala bi dragoceno poboljšanje kvaliteta Stakićevog zatvorskog života.
U nedoumici zašto o. Maksim ne posjećuje Stakića niti podnosi molbu za posjete, još u ljeto 2022. godine pokušao sam u više navrata da stupim u kontakt sa njim preko broja telefona parohije, ali bez uspjeha. Zato sam zvao sekretara Eparhije, nedugo pred dolazak ep. Јustina u Pariz. Objasnio sam mu situaciju; odgovorio mi je da im je slučaj poznat i da će preduzeti mjere za dobijanje dozvole čim stigne vladika.
Od kada je o. Isaiju prije tri godine zamijenio jeromonah Maksim Ilić, on nijednom nije posjetio Stakića
Pošto se ni potom mjesecima ništa nije desilo, u više navrata sam zamolio svog paroha o. Miroslava Simijonovića, starešinu Uspenjskog hrama u Cirihu – znajući da je u vezi sa o. Maksimom – da ga podstakne da napokon podnese zahtjev upravi zatvora i započne posjete Stakiću. O. Miroslav mi je u tri navrata saopštio da je to učinio, ali (kao što se vidjelo iz odsustva rezultata) ni on u tom poduhvatu nije imao uspjeha.
U subotu 23. novembra rano ujutru krenuo sam autom iz Ciriha za Alzas da posetim dr Stakića. Posjeta zatvoru bila mi je zakazana za 10 sati. Prethodnog dana bio sam na liturgiji u Uspenjskom hramu, na praznik sv. Nektarija. Kada sam o. Miroslavu poslije službe saopštio da sutradan planiram posjetu Stakiću, ali da već istog dana moram da se vratim u Cirih, on mi je uzvratio da bi bilo "veoma dobro" da ako mogu produžim boravak i da to veče dođem u našu crkvu u Miluzu.
Doći će vladika Јustin, rekao mi je, a on (o. Miroslav) potrudiće se da se bar na kratko sastanemo učetvoro sa o. Maksimom i vladikom i da napokon riješimo pitanje posjeta o. Maksima zatvoreniku.
Znajući o. Miroslava nisam imao sumnje u njegovu dobru namjeru i ponadao sam se da će problem, koji očigledno postoji, napokon biti riješen. Oberučke sam prihvatio prijedlog. Odmah sam rezervisao hotel u Miluzu za subotu 23. novembra uveče, iako sam (kako rekoh) prethodno namjeravao da se već istog dana vratim zbog niza obaveza.
Do sastanka na kraju nije došlo: o. Maksim ga je izbjegao na način nedostojan pristojnog čovjeka, a kamoli duhovnika. Poslije večernje službe i predavanja, o. Miroslav mi je oko 18:30 rekao da nećemo imati planirani sastanak u tom trenutku, ali da će on o. Maksima zamoliti da budem gost na večeri u obližnjem hotelu, pa ćemo tokom večere imati prilike da razgovaramo o posjetama dr Stakiću.
Nakon što su gosti ušli u restoran, ostao sam ispred vrata i čekao desetak minuta u hotelskoj sali. Iz restorana je izašao o. Maksim i bez predstavljanja (nismo se nikada sreli) i bez pozdrava (čak ni "dobro veče", ako već ne "pomaže Bog") osorno mi saopštio da mjesta više nema i da možemo da idemo. Okrenuo se bez riječi i (opet) bez pozdrava. Naravno, dobro je znao razlog mog dolaska, ali ni rečju ga nije pomenuo.
Bio sam zgranut bahatim nastupom i nepristojnim tonom tog čovjeka. Nikada u životu (hvala Bogu!) nisam naišao na nešto slično od nekog duhovnika SPC. Od civila jesam, ali samo od pripadnika polusveta od kojih se takvo ponašanje može očekivati.
Znam, naravno, da je o. Maksim bio upoznat sa razlogom mog dolaska. On je već do tog trenutka bio počeo da širi neistine kako bi opravdao svoje izneveravanje pastirske dužnosti.
Ko je ovlašćen?
Kako mi je o. Miroslav rekao 30 min. ranije (posle svog pomenutog predavanja), njemu je o. Maksim saopštio da on ne može da dobije dozvolu za posete, jer je rumunski sveštenik u Miluzu o. Emil (Emile Tanca) registrovan kao jedini pravoslavni duhovnik za zatvor u Enzishajmu.
Dva dana kasnije (25. novembra) zvao sam o. Emila. Rekao mi je da on jeste ovlašćeni pravoslavni duhovnik za zatvor u Enzishajmu, ali je naglasio da preko njega i o. Maksim može da dobije dozvolu za posete u istom svojstvu – što je on o. Maksimu već bio saopštio.
Ovo je savršeno logično. Da nije tako, ni prethodnik o. Maksima ne bi bio mogao da dobije dozvolu za posete u svojstvu duhovnika. Interesantno je da o. Maksim, u traženju alibija za neposećivanje dr Stakića, nije ni pokušao da objasni kako je moguće da njegovom prethodniku nisu pravljene nikakve smetnje pri dobijanju dozvole za posete u svojstvu duhovnika. Da li se nešto izmenilo u propisima? Ili je o. Isaija možda imao neku posebnu protekciju kod zatvorskih vlasti, privilegovan status koji je uskraćen njegovom nasledniku Maksimu?
Moja odluka da izađem u javnost sa ovom nemilom sagom nije bila laka.
Zvao sam i zatvor 26. novembra. Tom prilikom izričito mi je saopšteno da nema ni govora o nekkakvoj nemogućnosti da o. Maksim dobije dozvolu za posete, naprotiv. Rečeno mi je da o. Maksim može bez problema da dobije standardnu dozvolu za posete subotom i nedeljom kao i svaki drugi građanin – i to savršeno nezavisno bilo od o. Emila ili od Eparhije.
Povrh toga, međutim, on može da dobije i odobrenje za posjete u statusu duhovnika. Po preporuci o. Emila on može da to odobrenje dobije vrlo brzo, a uz potvrdu Eparhije o svom statusu kao područnog sveštenika SPC u roku od par sedmica. Naravno, postoji i opcija – vazda je postojala – da prvo dobije redovnu dozvolu za posjete vikendom, a potom i duhovničke privilegije za posjete radnim danom i u ćeliji kažnjenika.
Na kraju nekoliko redaka na ličnoj noti: Od rođenja sam vjerno čedo SPC i višedecenijski liturgijski član. Ovaj tekst sam napisao prije svega radi unapređenja njene misije i želje da se stanje popravi gdje je to potrebno, a u Miluzu jeste potrebno.
Moja odluka da izađem u javnost sa ovom nemilom sagom nije bila laka. Odmjeravajući opcije došao sam do zaključka da peglanje problema, ali tako da se niko ne osjeti uvrijeđenim, problem neće riješiti. Tako se problemi ne rješavaju. U Crkvi, kao i u Državi, nedopustivo je da se reaguje samo kada je problem obnarodovan. Ne smije da nam bude veći strah od javnosti nego od Boga.
Sve do mučne scene u hotelu 23. novembra 2024. godine nikada nisam sreo o. Maksima. Sve do tada nisam imao nikakav motiv da o njemu ma šta kažem, mislim ili napišem, dobro ili loše. To što se prema meni tada poneo onako kako jeste, nebitno je.
Ocu Maksimu od sveg srca želim da ovaj tekst razumije kao bratsku kritiku.
I dalje mi je, pišući ove redove, želja da o. Maksima podstaknem da napokon bude dostojan svom zavjetu i svojoj dužnosti, zarad jednog sužnja na pravdi Boga osuđenog. Uzor ima u Hristu, naravno, ali i u dobrim pastirima SPC koji o zatvorenicima brinu shodno nauci Spasiteljevoj, o. Voji Bilbiji i svom prethodniku o. Isaiji.
Ako na takav podvig nije voljan ili sposoban, neka se o. Maksim barem malo štrecne kad god u liturgiji pomene "paćenike i sužnje". Neka svaki put kada te riječi u službi izgovori – i kad god propoveda o ljubavi i dužnosti prema bližnjem – neka makar molitveno pomene sužnja Milomira, kada ga je već izneverio djelima svojim.
Ocu Maksimu od sveg srca želim da ovaj tekst razumije kao bratsku kritiku, bez imalo ostrašćenosti. Ako se jednog dana pokaje zbog izneveravanja jednog "paćenika i sužnja" kome je uskratio pomoć i utjehu, ako budućim djelima svojim pokaže da je bolji čovjek i duhovnik nego što je u ovom slučaju pokazao, cilj ovog teksta biće ispunjen.