Stanari banjalučkog naselja Obilićevo jednoglasno rekli "ne" novom regulacionom planu
Pismo koje je su stanari Obilićeva poslali, prenosimo u cijelosti:
Ovo pismo ne pišu investitori. Ovo pismo ne pišu političke stranke. Ovo pismo pišu građani Banjaluke, naselja Mejdan.
Nama je previše. Previše ćutanja. Previše betona. Previše planova u kojima nema mjesta za djecu, zelenilo i život.
A premalo struke, odgovornosti i uvažavanja javnog interesa.
Regulacioni planovi ne prave ovaj grad boljim mjestom za život svih nas, već ih kroje privatni investitori vođeni svojim privatnim interesima. Njihovo je pravo da brinu o sebi - ali ima li neko da brine o nama?
Zgrade se grade sa zelenim površinama u saksijama. Igrališta i dvorišta vrtića liče na betonske toriće. Јesu li to mjesta na kojima treba da odrastaju naša djeca?
Trotoari su po širini na granici bezbjednosti. Drvoredi, planirani kao zaštitni pojas između prostora za pješake i automobile, čak i kada su predviđeni regulacionim planom, ne realizuju se. Parking mjesta su deficitna u cijelom gradu, javne garaže se ne grade, a nedostajući parkinzi se planiraju na rijetkim preostalim javnim zelenim površinama. Biciklističke staze služe za zaustavljanje automobila i pretežno su nebezbjedne, a autobuske linije loše povezane.
Mi, građani Mejdana, imali smo lijepo naselje za život. Nije bilo bez problema, ali regulacioni plan koji je trenutno u nacrtu nije riješio nijedan postojeći problem, a prijeti da donese desetine novih za svakog od nas. Suočeni smo sa tim da se jedina veća zelena površina i igralište bezbjedno za igru pretvara u saobraćajnicu i parkinge. Suočeni smo sa tim da se javnoj predškolskoj ustanovi sa dvije stotine djece oduzima dvorište. Suočeni smo sa tim da se za naselje u kojem se planira oko 4.000 stanovnika predviđa tek stotinak javnih parking mjesta.
Suočeni smo i sa planiranim povećanjem protoka saobraćaja kroz uske ulice između zgrada – praktično dvorišta zgrada – kako bi se obezbijedio pristup novim stambeno-poslovnim objektima. Suočeni smo sa tim da će se na svega nekoliko metara od naših prozora graditi nove zgrade, pa ćemo narednih godina, umjesto sunca i neba, gledati komšijama u tanjir.
Svaki metar kvadratni parcela u privatnom vlasništvu popunjava se zgradama maksimalne površine, dok su svi parametri koji brinu o javnom interesu svedeni na zakonom dozvoljeni minimum – nekad čak ni na to. Zelena površina u cijelom naselju daleko je ispod propisanog minimuma.
Minimalna udaljenost a maksimalni gabariti zgrada, koji ne vode računa o ruži vjetrova u gradu, sigurno doprinose da Banjaluka kao grad u kotlini ima vazduh koji nas guši. Škole i vrtići rade na maksimumu svojih kapaciteta. Svake godine hiljade djece ostaje ispod crte, a vrtići se ne grade ili se planiraju objekti u koje ne bi mogle stati ni dvije vrtićke grupe, kao što je slučaj u našem naselju.
Kako je sve to moguće? Moguće je iz dva razloga.
Prvo, u procesu izrade dokumenata prostornog uređenja građani su uključeni samo na papiru – u fazi kada je već izrađen nacrt plana. Prigovori građana najčešće budu odbijeni jednostavnim “ne usvaja se“ na javnoj raspravi, a pisana obrazloženja, ako uopšte stignu, dostavljaju se nakon nekoliko mjeseci ili čak godina.
Građani nisu stvarno i suštinski uključeni u proces izrade regulacionih planova koji u velikoj mjeri određuju kvalitet njihovog života, ali i života budućih generacija.
Drugo, u procesu izrade dokumenata prostornog uređenja skrajnuta je struka. Prilikom izrade novog Urbanističkog plana za naš grad, nakon što je utvrđen prvi nacrt, struka je isključena iz procesa. Savjet plana, koji je trebalo da stručno i nepristrasno nadzire izradu i sadržaj plana, skrajnut je i isključen, a odgovori na njihove primjedbe dostavljeni su tek nakon dvije i po godine. Nakon toga je drastično povećan koeficijent izgrađenosti za uže urbano područje grada. Možda je sve “po zakonu“, ali da li tako treba?
Kada se iz procesa isključe građani i struka, dobijamo ovo što danas imamo u našem gradu.
Mi smo bili isključeni 2008. godine, kada je važećim Regulacionim planom predviđena saobraćajnica sa parkinzima preko našeg igrališta i dvorišta vrtića. Nismo pratili. Nismo gledali. Mislili smo da nas se ne tiče. Ali sada ne damo da nas isključe. Nemojte ni vi. Nemojte čekati da bageri dođu ispod vašeg prozora. Tad je kasno. Probudite se na vrijeme. Pratite javne pozive, pišite prigovore na sve čime niste zadovoljni, učestvujte u javnim raspravama i tražite odgovore dok još ima vremena. Banjaluka je ipak naš grad, i dužni smo da ga branimo, zbog naše djece, nas samih i onih koji tek dolaze.