Stevo Grabovac o svojoj najtežoj borbi: Kako je Brod pokazao šta znači biti uz sugrađanina
Tekst-pismo prenosimo u cijelosti:
STEVO GRABOVAC: PRIČA O DVA PRIЈATELjA
"Kažu da se prijatelj u nevolji prepoznaje. Pravi prijatelj. A opet, možda je bolje život provesti okružen lažnim prijateljima, jer od zabluda niko umro nije. Stradaće samo naš ljudski ponos, a s tim se može živjeti. A nevolje kad dođu - onda je već kasno. I tada su zablude smrtonosne, a ponos je jedino što je ostalo.
Teško je jedan grad nazvati prijateljem. Kako uopšte takvo prijateljstvo definisati? Grad je mjesto koje može biti dom i prostor slobode. A isto tako - grad su ljudi.
Brod i ja godinama imamo čudan odnos. Јa ne živim u njemu, ali on živi u meni. U njemu sam doživio najgore stvari koje čovjek može doživjeti; rat, logor, stradanje, glad, smrt roditelja. Јa bih ga mrzio, ali mi nedostaje. Sva moja nostalgija se prosula po njegovim ulicama, Nasipom i parkovima, čak i onim zaturenim prolazima iza Metal Emajla ili Radničkog Doma, u bezbrojnim šetnjama gdje su moje noge ostavile tragove, između rafinerijskih pogona, u hodnicima biblioteke, u dvorištu srednje škole. I svaki put kad dođem, osjećam se kao da nisam ni otišao. Svaka je tu travka, svako je drvo moje - svaki hlad, svaka sjena. Svaka kiša koja orosi povijene žalosne vrbe ili borove tamo je moja, svaka kap - sve to osjećam. Svi sutoni koji nigdje ne pucaju tim sjajem kao u ravnici ili burne eksplozije jutra. Sve je to moje. I kad malo bolje promislim - osim toga, i nemam ništa. Moj su život sjećanja, jer kad nevolje dođu - ostanu samo sjećanja. I oni ljudi kojima je stvarno do vas stalo.
Prošle godine, Brod me dočekao kao šampiona. Bio sam dobitnik NIN - ove nagrade i pobjedničke fanfare su zvonile oko moje glave. Mogao sam dozvoliti ponosu da me uhvati dovoljno i zanemarim svoje korijene. Ipak, nije se to desilo – preplavile su me emocije i kao što uvijek biva u takvim situacijama: većinu stvari koje sam zaista želio reći – nisam rekao.
Par mjeseci kasnije, život je (hvala mu, ali nije morao) odlučio još jednom da mi nesebično podari novu lekciju. Dijagnostikovana mi je teška i ozbiljna bolest. Veliki slavljenik je tako bio prikovan za bolnički krevet nepuna dva mjeseca, da ne spominjemo sve ostale mjesece pretraga i raznih analiza. A i da ne pominjemo da sam tek u početku samog procesa koji zna biti dug i naporan - trenutno na iscrpljujućim terapijama od kojih svaki put čovjek pomisli da su male stvari nešto najvažnije u životu. Јer, kad ne možete ni normalno hodati ni sjediti, shvatite da takve glupe sitnice imaju neopisiv značaj.
Kako i na koji način su ljudi iz Broda saznali za moje stanje, mogu da nagađam, ali ne znam pravu istinu. No, ne pišem ovo radi istine. Јa o svojoj bolesti nisam pričao jer nisam želio da ljude koje volim opterećujem sa tim. Oni drugi bi možda likovali, ali čemu likovati nad pobjedom koja nije tvoja!? A kako sam ja saznao da Brođani znaju? Tako što je jedno jutro na mom bankovnom računu osvanula jedna uplata, drugo jutro – druga. Potpuno tiho i bez velike pompe, neki divni ljudi su odlučili da mi pošalju novac da mi „se nađe” za liječenje. To činimo, naravno, jer u nama ima ljudskosti. Činimo to radi humanosti. Neko to čini i radi lične reklame. Ovi ljudi su to učinili tiho, čak i bez mog direktnog znanja – što jest prava odlika milosti. Ne mogu ja opisati koliko je mene ganulo kad sam vidio imena na izvodima i taj splet emocija koji sam tad osjetio. Brod je, kako rekoh sa mnom i u dobru i zlu, i kad smo daleko – blizu smo. Pravu zahvalnost je nemoguće ovdje pravim riječima opisati. Јer mnogo je emocija koje bi iskusniji od mene teško na pravi način složili, a da budu razumljivim jezikom pisane.
Od pisaca i pjesnika se očekuju velike riječi. A one su postale trivijalne u zadnje vrijeme, lako ih izgovaramo, a još lakše odričemo. Zato su moje riječi tek obične i male, kao što sam i ja obični mali čovjek koga je duboko ganula iskrena dobrota ovih dragih ljudi. Ne bih nikog da pominjem, da nekog ne bih uvrijedio ili istakao, pogotovo što rekoh ni ja ne znam tačno sva imena. Od svog skromnog oni su odvojili za mene. I ja nikad pravim riječima svoju pravu iskrenu zahvalnost im neću znati reći. Јedino znam da žive u geografiji moje duše - tamo gdje i Brod živi. U mom srcu.
Iskreno vaš
Stevo"