Bojić: U riječima živih ima više istine nego u presudama
- Očekujemo da institucija u punoj funkciji da svoj doprinos u narednih nekoliko godina, ali da proces izgradnje memorijalne kulture počinje već sada. Dugoročni cilj je izgradnja multimedijalnog muzeja posvećenog stvaranju Republike Srpske - rekao je Bojić.
Istakao je da se težina Memorijalnog centra mjeri brojem izgubljenih života, ali i moralnom obavezom prema onima koji su dali sve što su imali, svoje najmilije, svoje tijelo, svoje godine.
- Republika Srpska je nastala uz ogromne žrtve i zato kultura pamćenja nije pitanje politike nego elementarne nacionalne dužnosti i pravde. Memorijalni centar Republike Srpske je način da rehumanizujemo žrtvu, da ona ne ostane samo broj u statistici, već da pokažemo da je svaka od njih imala ime, lice i svoju priču. To je bio nečiji sin, otac, brat, majka ili kćerka, čovjek sa uspomenama, nadama i životom koji je prekinut. Rehumanizacijom vraćamo dostojanstvo svakoj pojedinačnoj žrtvi i čuvamo nacionalnu istoriju koju ostavljamo našoj djeci - rekao je Bojić.
Naveo je da je ovakva insitucija mogla da se formira i ranije, ali sada kako kaže imamo institucionalnu zrelost, stručne resurse i političku volju da se ovaj posao izvede sistematski i odgovorno.
- Protok vremena, međutim, nosi ozbiljan rizik zaborava: svjedoci odlaze, dokumenti blijede, usmena kazivanja nestaju zajedno sa generacijom koja je nosila najveći teret Odbrambeno-otadžbinskog rata. Danas smo u stvarnoj trci sa vremenom, nastojimo da u što kraćem roku obavimo što više posla, da zabilježimo što više svjedočanstava, dokumenata i priča. Naš cilj je da svako svjedočanstvo bude pažljivo, stručno i dostojanstveno zabilježeno. U trenutku kada smo shvatili da je ovo posljednji čas da spasimo živu riječ i sačuvamo iskustva onih koji su stvorili Republiku Srpsku, postalo je jasno da više nema prostora za odlaganje - rekao je on.
Ističe da smo decenijama bili više predmet tuđih tumačenja nego subjekti sopstvene istorije.
- Memorijalni centar Republike Srpske je, pored ostalih institucija Republike Srpske, način da se to promijeni, da sami govorimo o svom stradanju, na osnovu činjenica, dokumenata i svjedočanstava. Kada prikupite stotine i hiljade svjedočanstava članova porodica poginulih i nestalih civila i vojnika, kao i svih onih čije životne sudbine svjedoče o razmjerama srpskog stradanja, dobijate dublji, sveobuhvatniji i vjerodostojniji uvid u istorijske okolnosti koje su oblikovale stvaranje Republike Srpske - navodi Bojić.
Poručio je da nema ništa težeg od pričanja lične tragedije, ali da je to temelj kulture pamćenja.
- Nema istorije bez ljudi. Kada majka ispriča kako je izgubila sina, to nije politički akt, to je istina koja razoružava i najhladnijeg slušaoca ma koje nacionalnosti bio. Njihova hrabrost da podijele bol omogućava nama da se kao društvo izgradimo nacionalno zrelijim i humanijim. Svako ispričano svjedočanstvo je čin pobjede nad zaboravom - rekao je on.
Poručio je pogled, riječ i suza opominju više nego bilo koji dokument.
- Živa riječ postaje moralni orijentir. U svakom pogledu u svjedočanstvima preživjelih ima više istine nego u hiljadama stranica presuda i analiza. Kada čujete čovjeka koji je izgubio sve, a ipak govori dostojanstveno, koji govori o cijeni koja je plaćena za našu mogućnost da živimo u slobodi, shvatite koliko je važno njegovati kulturu pamćenja - navodi Bojić.
Naglaasio je da imamo više neispričanih priča nego ispričanih.
- To je naš najveći dug prema stradalima. Srpski narod je u ratovima devedesetih godina izgubio više od 50.000 ljudi, poginulih i nestalih civila i vojnika. Iza svakog od tih brojeva stoji jedan život, jedno lice, jedna porodična istorija. Međutim, ogroman broj ličnih priča, bilo herojskih, bilo tragičnih, bilo tihih i svakodnevnih, ostao je nezabilježen. Te sudbine su decenijama bile potisnute na margine javnog pamćenja, a samim tim i nedostupne generacijama koje dolaze. Po prvi put u našoj istoriji imamo priliku da se tim ljudima odužimo na najdostojanstveniji mogući način, tako što ćemo zabilježiti njihove priče, rehumanizovati svaku žrtvu, vratiti ime, lik i smisao čovjeku koji je nekada postojao, volio, radio, sanjao i stradao. U ranijim periodima naše istorije to nije bilo moguće uraditi, nedostajale su institucije, organizovanost, tehnologija, ponekad i politička volja, a ponekad i svijest o tome koliko je važno očuvati živu riječ. Danas, uz razvoj tehnologije, modernih digitalnih arhiva, audio-vizuelnih tehnika snimanja i mogućnost da se veliki korpus građe sistematski obradi, konačno imamo i sredstva i motiv da ovaj posao uradimo kako treba. Sada imamo instituciju, Memorijalni centar Republike Srpske, koja stoji iza tog procesa, stručne saradnike koji mogu metodološki voditi prikupljanje svjedočanstava i što je najvažnije, imamo jasno definisanu svijest da se ovakva prilika više nikada neće ponoviti. Napominjem, vrijeme nije naš saveznik, u trci smo s njim. Svaka godina koja prođe znači manje živih svjedoka, manje mogućnosti da se čuje autentičan glas onih koji su stvarali Republiku Srpsku - poručio je Bojić.
Istakao je da pričajući svoju stranu priče istinom i dokumentima Srpska može da skine etikete koje su joj stavljene.
- Svjedočenja onih koji su preživjeli stradanje i onih koji su nekoga izgubili u ratu najjači su dokazi. Mi ne želimo tuđe etikete, nego pravo na istorijsku istinu. Kada vaš glas postane institucionalizovan, više niko ne može pričati o vama bez vas - dodao je on.
Poručio je da je film "Svjedok" bio pokušaj da se očuva živo svjedočanstvo čovjeka koji je čitav život proveo u odbrani istine o srpskom stradanju, te da se kroz njegov rad, rad doktora Stankovića, da mogućnost svima koji su svoje najmilije prepoznavali iznad masovnih grobnica da ostave svoj glas i sjećanje. Upravo ta ideja da ostavimo trajan zapis suština je i Memorijalnog centra.
- Kada kažem da sam ponosan, mislim na čast da stojim uz svoj narod i čestite ljude koji su branili goli život i srpski narod u cjelini - dodao je on.
Kada je riječ o filmu "Djeca" najjači pečat na Bojića je ostavio susret sa roditeljima koji su izgubili troje djece.
- I pored toga su nas dočekali uspravni. To je nešto što čovjeka promijeni zauvijek. Ta tišina između dva uzdaha, pogled koji govori više od riječi, spremnost da se podijeli najveći bol, to je nešto što nosim kao ličnu i profesionalnu obavezu. Da njihova priča ne bude zaboravljena. I nije - rekao je on.
Građanima Republike Srpske, posebno onima koji su izgubili najmilije Bojić je imao jednostavnu poruku - niste sami.
- Republika Srpska postoji i zbog vas i zbog onih koji su u njene temelje ugradili svoj život. Memorijalni centar Republike Srpske je naš zajednički dom sjećanja i poštovanja. Obećavamo da će vaše priče biti zapisane, sačuvane i prenesene generacijama koje dolaze. To je naš zavjet i naša dužnost - dodao je on.