SFRЈ "izvozila" bebe!?

Roditelji se, u toj tvrdnji, oslanjaju na nespornu činjenicu da su prije toga mnoga djeca iz bivše Јugoslavije legalno usvojena u inostranstvu, u nekim slučajevima, kako se pokazuje - uz korupciju.

Kada se taj mehanizam uhodao, tvrde, prešlo se na obmanjivanje roditelja da su im djeca umrla u porodilištima, da bi onda mimo njihovog znanja bila prodata strancima.

- Bebe iz Srbije su se "usladile“ strancima, i mi smo ubijeđeni da je poslije velikog broja usvajanja djece sedamdesetih godina prošlog vijeka i poslije toga nastavljen "izvoz beba" - tvrdi Goran Filipović, roditelj iz Beograda. "Poslije oduzimanja djece od majki i volšebnih usvajanja, naše bebe su potom počele da nestaju iz porodilišta. A poznato je, na primjer, da u jednom gradu u Danskoj živi veliki broj uspješnih poslovnih ljudi usvojenih iz naše zemlje".

Novi roditelji očito nisu žalili novac da dobiju dijete baš iz Srbije, jer smo bili poznati kao zdrava, vitalna nacija, još "neiskvarena" visokim standardom. Ukazuju i da su, zbog manje ponude nego potražnje i dobrog "kvaliteta“, naša djeca u inostranstvu bila veoma skupa, prenose Novosti.

Delagaciju nekadašnje države na sajmu Svjetskog kongresa o usvajanju u Milanu, davnih godina kolege iz drugih zemalja su upozorile da u usvjanju djece iz Јugoslavije postoji komercijalizacija. Tada im je ukazano da se u pojednim državama, kako bi se procedura pojednostavilila, "fabrikovala" nahočad, čije majke su ostajale nepoznate i koje je bilo najjednostavnije usvojiti. Sve se odvijalo preko posrednika koji je isplaćivao novac, a u prethodnom dogovoru sa majkama. Zato su one krile prave podatke i davale lažna imena prilikom porođaja.

Da je Srbija minulih decenija bila "eldorado za usvajanje djece“, dok su od ovog "biznisa“ mnogi zarađivali, potvrdio je Anders Olsen, koji već 42 godine živi u Kopehagenu. Rodio se 1972. u Slankamenu kao Srđan Milinković. Kada mu je danska majka kazala da su ga kao tromjesečnu bebu kupili za 20.000 maraka od Centra za socijalni rad u Srbiji, izbezumljeni čovjek je doputovao u Slankamen. Upoznao je prave roditelje, Dušana Milinkovića (88) i Sofiju Bošnjak (63), koja mu je rekla da je po dolasku iz porodilišta, nasilno odveden iz kuće.

"Sumnjam da je u to vrijeme bilo dosta prodaje djece, kao što je slučaj sa mojim bratom", rekla je Aleksandra Milinković (44), sestra Andersa Olsena (Srđana).

A tih davnih godina, novine u Danskoj, u kojoj je za nekoliko godina bilo usvojeno 35 mališana, pokušale su ekonomskim teškoćama u Srbiji objasniti zašto jedini u Evropi, dozvoljavamo “izvoz djece“.

"Upozoren sam da se, zbog pravnog formalizma i birokratizma u postupku međunarodnih usvojenja, čak i djece koja su rođena i nalaze se u Јugoslaviji, putem posrednika razvio takav biznis koji je na skandalozno zao glas iznio naše "metode“ kod usvajanja", napisao je početkom sedamesetih godina dr Iv Nedeljković, naučni saradnik Instituta za socijalnu politiku SR Srbije, u izvještaju sa svjetskog kongresa o usvajanju, održanom u Milanu.

I tada je bila javna tajna da su neki danski advokati uzimali dobre svote novca da bi sproveli usvojenje jugoslovenskog djeteta. Gdje je taj novac završavao, bilo je teško dokazivo, ali se pretpostavljalo da su  bebe iz Srbije kupovane.

Sava i Ružica Babić iz Inđije, krznarski radnici u penziji, tragali su za svojim sinom Nikolom još od daleke 1959. godine, kada je nestao u beogradskoj bolnici za nedonoščad. Nesrećna majka je stalno imala osjećaj da se dogodilo nešto čudno sa dječakom, koji je sa njom proveo samo desetak sati u porodilištu u Inđiji. Godine 1996. Ružicu i Savu poremetio je anonimni telefonski poziv i otkriće da je njihovo treće dijete, za koje su mislili da je mrtvo već 37 godina, zapravo - živo.

"U to vrijeme, u zakonu o usvojenju nije bilo nikave stavke o stranim državljanima", prisjeća se Danica Petrović, penzionisana socijalna radnica iz Niša.

Strani državljani su 1967. godine usvojili na teritoriji SR Srbije desetoro djece. Iduće godine već je zabilježeno 13 takvih slučajeva, a 1969 - 24. Narednih godina je taj broj rastao.

Početkom sedamdesetih, u Zenicu, Prištinu i Kulu stigla je "porudžbenica“ iz Danske i Švedske za čak 230  djece! Tada smo postali poznati izvoznici beba, za koji se svijet sve više interesovao, navodi list.

Stranci su, u međuvremenu, pronašli mnogo jednostavniji način da dođu do naše djece, a da i ne vide Јugoslaviju. Tada nije bila tajna da izvjestan broj naših radnica zaposlenih van zemlje, rađao vanbračnu djecu, a potom ih “poklanjao“ pojedincima ili organizacijama i agencijama za usvojenje.

A u to vrijeme, na radu u inostranstvu bilo je samo iz Srbije oko 30.000 žena. Zvanično, za šest mjeseci 1972. godine u Zapadnom Berlinu, na području našeg konzulata u Štutgartu usvojeno je čak 1.300 mališana, vanbračno rođenih u SR Njemačkoj, gdje su njihove majke, naše državljanke, bile privremeno zaposlene.