Tadić: Sarajevski tunel
Kolumnu prenosimo u cijelosti:
Ovo je najkraće objašnjenje političkih odnosa kakve pokušava da kreira političko Sarajevo nakon Trampovog povratka na čelo SAD. Iako je takav pokušaj sam po sebi nelogičan, pa i sulud, on ima sasvim jasno objašnjenje. Njegova geneza traje još od posljednjeg rata, tačnije od dana kada je prokopan i pušten u funkciju tzv. Sarajevski tunel, a sa tim i kreirana nova politička psihologija sarajevske kotline. Naime, Sarajlije same sa sobom nikada nisu raspravile činjenicu zašto je vreća brašna koštala tri do četiri puta više na dobrinjskoj strani tunela u odnosu na butmirsku, iako je i sa jedne i sa druge strane bila tzv. Armija RBiH. Pogotovo nisu razjasnile zašto im je to isto brašno jeftinije prodavano kada bi ga kupovali od srpskih i unproforskih crnoberzijanaca. E u nedostatku te rasprave i suočavanja sa prošlošću i dan danas Sarajevom vladaju oni koji Sarajlijama objašnjavaju da se život i dalje odvija preko njima preskupih "tunela spasa". Naravno, to više nije onaj tunel ispod aerodroma, nego malo drugačiji tuneli koji s vremena na vrijeme mijenjaju svoj naziv i oblik – već neko vrijeme tunel nosi ime Majkl Marfi, ali i dalje koštaju preskupo (pogledati Marfijevo pismo Nerminu Nikšiću u kome mu govori kako da vodi Vladu FBiH). E zbog toga političko Sarajevo, dok ne vidi leđa Marfiju, mora tražiti način da kupi vrijeme i učestvuje u Bajednovom porazu umjesto u Trampovoj pobjedi. U suštini, radi se o tome da ometaju očekivanu srpsku inicijativu prema Vašingtonu sve dok Marfi ne ode iz BiH (ne smiju da ga izdaju dok je tu), a nakon čega će oni sami pokušati da preuzmu inicijativu političkog Sarajeva prema novoj administraciji u Vašingtonu, od koje će tražiti nastavak iste politike prema BiH, Republici Srpskoj i Srbima. I neka rade šta hoće, to je njihov problem. Pitanje je zašto bi iko drugi, neko od nas, htio da dijeli njihovu nepovoljnu političku sudbinu za koju su sami sebi krivi i da im pomaže u tome da nam ubacuju klipove u točkove?
Opsada političkog Sarajeva
Јoš malo o genezi problema. Centralni dio Sarajeva 1992. godine našao se u sasvim očekivanom i logičnom okruženju, jer je većinsko srpsko stanovništvo od Pala, preko Lukavice, Ilidže i Ilijaša, pa nazad do Pala, izašlo ispred svojih kuća o odlučilo da ih brani. Taj sukob između stanovnika istog grada Sarajeva nepošteno je nazvan “opsada Sarajeva“ i pripisuje mu se nehuman karakter. Mi više od trideset godina postavljamo pitanje da li bi bilo humanije to da je većinsko srpsko stanovništvo Lukavice, Vojkovića napustilo svoja naselja i time prekinulo tzv. opsadu ili to da je političko rukovodstvo Muslimana već 1992. godine prihvatilo sporazum tri naroda i odustalo od rata ili ga bar u razumnom vremenu zaustavilo (da ne govorimo o tome da se podudarilo da je u BiH rat trajao sve dok mafija Sarajevskog tunela iz madraca Sarajlija nije otela i posljednju zaštekanu njemačku marku i da bi i u vezi sa tom činjenicom neko nekada trebao dati objašnjenje)? Na to pitanje sa druge strane, a ni od stranaca, ne dobijamo odgovor.
Danas, više od trideset godina poslije, političko Sarajevo ponovo se nalazi pred istim problemom. Činjenica da je prostor na kome većinski žive Bošnjaci okružen Republikom Srpskom, Srbijom, Hrvatskom, ostacima institucija Hrvatske Republike Herceg-Bosne, a u širem smislu i hrišćanskom EU, pravoslavnom Rusijom i sada novom politikom SAD, izvrsna je prilika za današnje upravnike Sarajevskog tunela da svojoj prestrašenoj raji ponovo prodaju spas i to naravno po visokoj cijeni. A straha ne da ima, nego ga ima napretek. Uostalom, jutrošnja skandalozna objava ministra inostranih poslova BiH Elmedina Konakovića, a u kojoj pozdravlja navodni tvit nove portparolke Ministarstva inostranih poslova SAD, ne shvatajući da se zapravo radi o tvitu njenog prethodnika iz Bajdenove administracije, najbolje govori koliki je strah političkog Sarajeva od nove američke administracije i kolika im je želja da dobiju ikakvu dobru vijest sa te strane.
Efekat Latas
Mnoge muslimanske porodice i dan danas proklinju Omer-pašu Latasa zbog toga što je pobio ili protjerao kompletnu elitu tadašnjih muslimana u BiH. Obezglavio ih je u toj mjeri da se nisu oporavili do današnjih dana (da su se oporavili onda bi im neki drugi bili ministri, a ne Elmedin Konaković, Zukan Helez i da dalje ne nabrajam sve do Rame Isaka).
Novi odnosi u svijetu koji mogu početi nakon zaključenja mira u vezi sa sukobom između Ukrajine i Rusije, po političko Sarajevo mogu imati isti efekat kao pohod Omer-paše Latasa. Naime, u političkom Sarajevu ne postoji niti jedna politička snaga, a da može dobaciti dalje od Kozije ćuprije. Trojka je u frontalnom sukobu sa svakom zemljom Briksa, a kao Marfijev produkt ne osjeća se pozvanom ni kod budućeg Trampovog ambasadora u BiH (izuzev iz formalnih razloga). Koliki je strah od budućeg ambasadora govore i vijesti sarajevskih portala kojima se na toj funkciji priviđa Olga Ravassi predsjednica američke organizacije Srbi za Trampa! SDA je svakako sama sebi zatvorila vrata na sve strane, a na njene manje partnere ne vrijedi trošiti riječi. Strah u političkom Sarajevu je toliki da se oni boje da će se potpuno promijeniti uloge aktera u BiH i da će im sada po zahtjevu Srba biti uvođene američke sankcije, baš onako kako su po njihovom zahtjevu bile uvođene Srbima. A razloga za to ima i previše – veze sa narko kartelima, veze sa islamskim terorizmom, korupcijom...
Zbog svega nabrojanog spas vide u salto mortale promjeni vlasti u institucijama BiH. Misle da će brzinskom izmjenom predstavnika Republike Srpske u tim organima otjerati ljude koji bi efekat promjena u svijetu prenijeli u politički život BiH (boje se da bi to bilo u korist Republike Srpske), a dovesti ljude koje procjenjuju kao manje opasne po sebe i njihovu viziju BiH. Odmah da napomenem, nemam ništa protiv toga da u svakom odgovarajućem trenutku dolazi do promjena predstavnika Republike Srpske u zajedničkim organima BiH (i sam sam bio dio tog procesa i kada su me smjenjivali i kada sam smijenjivao druge), ali u ovom trenutku i to najvjerovatnije po Marfijevoj zamisli, uklanjati ljude koji konačno mogu biti na potezu da pokušaju da dobace do Vašingtona, stvarno nema nikakve veze s interesima Republike Srpske. Da je postojao prijedlog opozicionih stranaka iz Republike Srpske da se predstavljanje Republike Srpske u zajedničkim organima BiH osnaži širom koalicijom u kojoj bi pored postojećih partnera bili i predstavnici sadašnje opozicije, e to bi bilo legitimno i korisno. Bilo bi to slika jedinstvenih očekivanja Republike Srpske od budućih promjena u svijetu i zajedništva u implementaciji takve politike. Međutim, ideja da se uklone Srbi koji su sada na redu da potegnu "američku" kartu kod nove administracije stvarno nije u interesu niti Republike Srpske. Na kraju krajeva, nije niti u interesu BiH, jer šta je drugo politika Republike Srpske za koju se traži podrška nove administracije, nego poštovanje onoga što je potpisano u Dejtonu?
Novi ambasador ante portas
Zašto se političkom Sarajevu žuri da prije dolaska novog američkog ambasadora u BiH napravi promjene u zajedničkim organima BiH potpuno je jasno. Nakon takvih promjena novog ambasadora ne bi dočekali zvaničnici BiH koji bi govorili kontra onoga što pokušava da predstavlja i što protivdejtonski radi Kristijan Šmit. Samo nije jasno kakav je interes Republike Srpske u vezi sa tim promjenama? Zbog toga na ovom mjestu mogu navesti samo jednu poruku, istu onu koju sam isticao dok sam bio politički aktivista – ako kritikujete Dodika zbog onoga što je radio u svom prvom mandatu u relacijama sa strancima, onda ne možete vi raditi to isto dvadeset i sedam godina poslije njega i tvrditi da radite pravu stvar! Uostalom, ako se za tih dvadeset i sedam godina nije našao način da se rasprave obostrane greške iz 1998. godine, onda se za naših života nikada i neće raspraviti, pa je samim tim polemika o njima, posebno u trenutku kada je cijeli svijet pred velikim promjenama, ništa drugo nego “selo gori, a baba se češlja“. Od toga korist može imati samo političko Sarajevo, uključujući i Kristijana Šmita. A to valjda nikome normalnom iz Republike Srpske nije cilj?
Republici Srpskoj i svima nama sa njom zajedno, jednostavno rečeno, nije mjesto u Sarajevskom tunelu i ako već moramo biti u nekakvim odnosima sa političkim Sarajevom, onda to može biti samo dejtonska BiH? Šta bi se desilo ukoliko neko Republiku Srpske u usmjeri u Sarajevski tunel potpuno je jasno. Јedno vrijeme, tobož korektno, predstavnici političkog Sarajeva paralelno bi vozili sa novim predstavnicima Republike Srpske, a čim bi otišao Marfi i čim bi oni vidjeli da im se otvara prostor da samostalno, bez Srba i Hrvata, ulete u kombinacije sa novom adminstracijom SAD na štetu Srba i Hrvata, brže bolje bi pretekli predstavnike Republike Srpske, ostavili ih iza sebe, namagarčili, a vjerovatno ubrzo nakon toga i lobirali da im se kao i svim prethodnim Srbima uvedu sankcije. Ko to ne vidi, taj je zalutao u politiku BiH.