Galijašević: Saudijskog generala i lažnog Šmita u Sarajevu primio Kavazović, a sve u slavu sekularizma i evropskog puta
Kolumnu prenosimo u cijelosti:
Ko je stvarna vlast u Sarajevu teško je zaključiti, ali da u Sarajevu pameti nema ni na jednoj adresi danas shvataju i slabo obaviješteni.
Bez poznatih naučnika, književnika i pjesnika, bez ičega vrijednog što bi se artikulisalo, ova duhovna kasaba predstavlja jedinstvenu ostavštinu osmanske tiranije, kvaziimperijalnog austrougarskog identiteta, komunističke bahatosti i bezbožništva, te vehabijske "avangarde".
Od trenutka kada se, u jedinstvenoj borbi protiv vezirskog grada Travnika, prvi put izborilo da bude centar vlasti, ovo Sarajevo titulu i položaj je ljubomorno čuvalo snishodljivim odnosom prema svakoj sili, odakle god došla i kakva god bila.
KATAKLIZMA ISLAMIZMA
Bilo je trenutaka kada su drugi i drugačiji, dolazeći s prividne periferije, snažno pokretali tu žabokrečinu i stvarali neprevaziđena djela, bogatog stila i izražaja, puna vrijednih pouka. Ali… svaka nova vlast zahtijevala je odricanje od stvorenog i negiranje posebnog i vrijednog. Oni bez kojih Sarajevo nikada ništa nije znalo stvoriti, otišli su na bolje mjesto; a bolja mjesta bili su i Tuzla i Travnik, Bihać i Zenica – Beograd i Zagreb, Beč i Pešta. Sarajevo ih se olako odreklo u ime vlastite sebične prirode, gladi i bjede, želje da bude vlast ili uz vlast i zbog svog plitkog uma.
U ovom gradu poštovani i opjevani su mnogi nikogovići, panduri i ušljivi vlastodršci; u njemu su se povampirili Amin el Huseini, Husein Đozo, Mustafa Busuladžić i Muhamed Pandža, dok su iz njega protjerani Meša Selimović i Mak Dizdar, a u njemu umoren Hamdija Pozderac.
Kvazielita, puki činovnici ove kasabe nisu anatemisali samo dojučerašnje Sarajlije – proganjali su oni moćnim polugama vlasti, kakva god ona bila, Derviša Sušića i Skendera Kulenovića, a velikan i nobelovac Ivo Andrić proskribovan je i izvrijeđan da bi zajedno s Petrom Kočićem, Svetozarom i Vladimirom Ćorovićem, Aleksom Šantićem i Јovanom Dučićem, svi skupa bili označeni mrziteljima Bosne, a posebno muslimana. Mustafu Golubića, Osmana Đikića baš kao i vojvodu Stepu, Muhameda Mehmedbašića i Gavrila Principa sarajevski duhovni janjičari su navrat-nanos protjerali sa ulica, iz biblioteka i iz kolektivnog pamćenja.
Plejada snažnih istorijskih ličnosti, duhovnih stvaralaca i umnih ljudi dobila je etiketu neprijatelja i optužena da je nanijela više štete "zemlji Bosni" nego sve strane vojske koje su kroz nju marširale. Stvarnost se zatrpavala utjehom jadnika, da s druge strane plota "čuči neprijatelj" koji sprema napade, ali da je i njemu teško, da nema od čega da živi i da je zahvaljujući baš Sarajevu, on na izdisaju i pred propašću.
Da se osnaži ta kukavička ideja tuđe propasti, kao metafora skretanja pažnje od naše sudbine, pobrinuli su se plaćeni kukavni novinari, u stvari, sitne uhode, žbiri i politički poltroni, ideološki trabanti – kvazinovinari, s minornim konzumentima svojih informacija; sa malim, neobrazovanim, nadrndanim internet bojovnicima punim mržnje i lažne hrabrosti, duboko sakriveni iza svog nickname-a, ratovali su za tu ideju psovkama, uvredama i prijetnjama, otkrivajući da traktati o patriotizmu, u Sarajevu bliskim sredinama, i nisu ništa drugo do gomila fekalija, koja pluta u svakom kutku mišljenja i osjećanja, prisutnih i lansiranih iz te kasabe.
VЈERA KAO NEVЈERA I STRANPUTICA
Islam – koji znači mir i pokornost Bogu – nikada nije zaživio na ovom strašnom mjestu. Ni traga od prave vjere; nigdje islamske jurisprudencije, egzegeze i teologije (fikha, tefsira ili kelama) a eshatologije i svjesti o ahiretu ni u tragovima. Štaviše, osnivač vladajuće dinastije čije je rođenje skromno obilježeno Alija Izetbegović javno je poručio da će žrtvovati mir zbog suverenosti.
Lažni muslimani u Sarajevu su ovu poruku pretočili u ideologiju stalnog sukoba: suverenost u odnosu na Srbe i Hrvate je važnija od mira i pokornosti Bogu, tj. islama, a suverenost u odnosu na strane sile niti je postojala, niti bila cilj. U slavu Hitleru, Klintonu i Aliji, životnom filozofijom jegulje i gliste, gmizalo je Sarajevo sve bliže svom potpunom besmislu i bezizlazu, jer ničeg u toj ideologiji nije bilo osim mržnje.
Zastupnici te autentične ideologije bili su kasabalije a neki su ih zvali i balije. Slinavci za koje su autentični nacionalni duh, kultura i biće u cjelini bili samo mrtvo slovo na papiru. Vjekovi proživljeni u Sarajevu ostavili su planetarno razočaranje u porazima dva svjetska rata, u kojima je istorija na svaki mogući način demantovala pobjedničku utopiju i obećanja lokalnih lidera.
Na kraju svega, na zapadu i istoku, prepoznaje se glavni i nerješivi problem u BiH kod Bošnjaka: „vjera je nacija“ a „islam je i zavičaj“, s težnjom da svi muslimani budu u jednoj državi, uređenoj po islamskim načelima. Alija Izetbegović će taj problem proglasiti za cilj i ideal, pa pretvoriti u najveću moguću prijetnju – stalni izvor sukoba.
Svojom Islamskom deklaracijom, političkom praksom Mladih muslimana i Stranke demokratske akcije, ispisaće jedinstveni epitaf svom narodu, koga je on, lično, mrcvario i na kraju dotukao, mržnjom i islamizmom. Zato je vijek od njegovog rođenja spao na porodično i stranačko sjećanje.