latinica  ћирилица
01/03/2017 |  15:05 | Autor: RTRS

Vlajki: Prvi mart – Dan apokalipse

Danas, 1. marta, u Federaciji BiH, Bošnjaci/muslimani (i poneki Hrvati), slave ovaj datum kao državni praznik, dok je za Srbe taj isti datum mnogostruko zločinački. Naime, na današnji dan, prije 25 godina, Muslimani ( sa velikim 'M', sadašnji Bošnjaci) i Hrvati su, vezivajući svoje zastave, protuustavno, kroz referendum odvojili BiH od Јugoslavije i uveli ovu zemlju u krvavi četverogodišnji rat. Srbi su taj referendum bojkotirali.
Emil Vlajki - Foto: RTRS
Emil VlajkiFoto: RTRS

To je krvav datum za Srbe i zbog toga što je tog dana 1992. godine, ispred Stare pravoslavne crkve na Baščaršiji, u centru Sarajeva, ubijen je srpski svat Nikola Gardović i spaljena srpska zastava.

Ovaj događaj bio je jedan od povoda za početak ratnih sukoba u Sarajevu, jer su kao odgovor na ovo ubojstvo naoružani Srbi iste večeri podigli barikade po Sarajevu, a u razdoblju od 1. do 5. marta podigli su barikade i u bosanskohercegovačkim gradovima Šamac, Derventa i Odžaci.

Zbog svega toga je prvi mart zasigurno jedan od najmračnijih datuma u povijesti ovih prostora. Možda nikada, u cijeloj povijesti čovječanstva, crni anđeli uništenja, zvani “jahači apokalipse“, nisu imali priliku da se okupe u tolikom broju kako bi uništili sve što je ljudsko u, navodno ravnopravnoj, multietničkoj zajednici.

Otužno je gledati predstavnike jednog od naroda koji proklamiraju 1. mart kao državni praznik BiH u zemlji koja je okupirana i kolonizirana. U zemlji koju i sami stranci nazivaju protektoratom. U Zemlji gdje su đavolji poslenici “međunarodne zajednice“ sve uradili da nas u što većoj mjeri suprotstave i zakrve. U zemlji gdje oni imaju vojsku, policiju, administraciju i sudstvo, gdje donose zakone, pravila ponašanja, gdje uklanjaju demokratski izabrane poslanike i predsjednike, gdje bezrazložno lišavaju osobe njihovih elementarnih ljudskih prava, i što još sve ne. Postoji jedno jedino mjesto na brdovitom Balkanu, mračni vilajet, gdje jedan od konstitutivnih naroda može u takvoj zemlji, bremenitoj okupacijom i bespravnim nasiljem “međunarodnih humanista“, proglašavati dan državnosti.

Cinično i zlurado je jedan takav datum proglašavati danom državnosti gdje jedan od tri konstitutivna, ravnopravna naroda to ne želi i ne priznaje. Oni kojima su puna usta demokracije i ljudskih prava, evociraju “patriote“ i šehide kao glavne čimbenike koji su omogućili ovaj datum. Šehide (tur. šehit) treba poštivati jer su časno umrli za ono u što su vjerovali: jedinstvenu, pravovjernu, muhamedansku BiH. Ali su oni, nasuprot sebe, imali suprotstavljene strane sa drugačijim razumijevanjem Bosne i Hercegovine. To je dobro rezimirao jedan od mudžahedina koji su ratovali na ovim prostorima (1993-a godina): “Ovaj rat nije rat između Hrvata, Srba i Muslimana, već između islamske i kršćanske civilizacije“. Ako je to tako, onda izvinite, jer mi, ne-muslimani, možda možemo biti smatrani kao vaše cvijeće, ili vaš korov, ali zasigurno nismo vaši “patrioti“.

Smrt, uništenje i mržnja su najizrazitije posljedice ovog, jednostrano proklamiranog, dana državnosti. Ovaj dan je bio legalan uvod u 100 tisuća mrtvih, dva milijuna raseljenih osoba od kojih se najveći dio nikada neće vratiti u svoje domove, a spirale nasilja i mržnje su postale naša svakodnevnica. Kada je trebalo da jedan od naroda, nakon Lisabonskog sporazuma (mart 1992.), odluči između mira i “slobode“, taj je narod, BošnjaciImuslimani, izabrao “slobodu“. Pokazalo se, da je to “sloboda“, “sloboda“ za mrtve i nastradale prvenstveno iz bošnjačkog naroda koji su se u toku borbi najčešće nalazili u “kršćanskim škarama“ i brojčano su najviše nastradali. Da li je vrijedilo sve to stradanje? Dali će itko ikada progledati i postaviti pitanje odgovornosti onih koji su isforsirali tako shvaćenu i krvavo realiziranu “slobodu“? Hoće li se netko jednog dana zastidjeti prvog marta, ovog “slavljeničkog“ datuma?

A smrtonosni jahači apokalipse i dalje žive u našim njedrima i našim glavama. Posebno se okupljaju prvog marta, jer je taj datum uistinu njihov slavljenički dan.

Piše Emil Vlajki.