Vaskrs u srpskoj književnosti
Hristos je govorio da će vaskrsnuti trećeg dana poslije smrti. O tome, uostalom, svjedoče njegovi jevanđelisti i crkva, koja već više od dvije hiljade godina proslavlja ovaj, za hrišćane najveći događaj. Dok je propovijedao mnogobošcima o Hristovom vaskrsenju, apostol Pavle je nailazio na nepovjerenje, pa i ismijevanje. I u savremenom dobu mnogo je nevjernika i onih koji su Hristovo vaskrsenje smatrali za apsurd. "Vaskrsenje nije neki događaj koji bi se desio bez uzroka, ili po sili čovjekove snage i moći. Uzrok vaskrsenju je sila Božija, a ne ljudska", piše doktor Lazar Milin. Takav pristup svojstven je žitijima i besjedama koje pripadaju srskoj crkvenoj književnosti.
U "Karejskom tipiku" iz 1199. godine, koji je sačinio Sveti Sava, za isposnicu koju je sebi namijenio u Kareji, u administrativnom središtvu Svete Gore, reguliše se, pored ostalog, i praznovanje Vaskrsenja Hristovog, kanon vaskrsni, ai u žitijima od 13. do 18. vijeka (od Teodosija Hilandarca do Gavrila Stefanovića Venclovića).
Dositej Obradović je rano potpao pod uticaje svetačkih žitija. Ali se razočarao u kaluđerski život, napustio je manastir, raskinuo sa crkvenoslovenskom tradicijom i tako započeo novo, građansko doba srpske književnosti. Dositejevo "Pismo Haralampiju", napisano na Vaskrs, 1783. godine, svjedok je jednog vremena i duhovnog raspoloženja. Potom protiče vijek i po burne srpske istorije, duhovnosti i književnosti. Poslije Dositeja stvarali su pisci poput Јovana Muškatirovića i Emanuila Јankovića, koji su nastojali da se što više približe narodnom stvaralaštvu i jeziku. Početkom 19. vijeka javljaju se Atanasije Stojković, Pavle Solarić, Milovan Vidaković, Sava Mrkalj i Luka Milovanov, ali u njihovom djelu nisu pronađeni odgovarajući primjeri sa temom Vaskrsa.
U to vrijeme je srpska književnost imala i izrazite predstavnike sentimentalističkog i klasicističkog pjesništva, poput Lukijana Mušickog, ali je tek sa Petrom Petrovićem Njegošem dobila veliki spjev, "Luču Mikrokozma" koja je, istovremeno, i "filozofska pjesma o traganju za istinom o čovjeku", najveće pjesničko djelo 19. vijeka i "izraz religiozne vizije".
Slijede srpski romantičari i realisti, koji su pisali o Vaskrsu. Pomenimo pjesmu "Molitva", koju je Branko Radičević, napisao na Vaskrs, 1844. godine. Potom pjesmu "Proleće i Uskrs" Јovana Јovanovića Zmaja. Laza Lazarević, koji se smatra najvećim umjetnikom među realističkim pripovjedačima, napisao je neposredno po Vaskrsu, 18. aprila 1875. godine, pismo iz Berlina, indikativno za ovu temu. Sima Matavulj, majstor kratke pripovjetke, napisao je priču "Hristos voskrese!". Mileta Јakšić, gotovo zaboravljen kao pjesnik, ima priču "Hristos u krčmi". Priču "Pevačev Uskrs" napisao je Radoje Domanović, koji pripada satiričkoj tradiciji srpskog realizma. Svetozar Ćorović, hercegovački pripovjedač, po književnim odlikama najbliži je tradiciji realizma. To pokazuje i njegova priča "Na Vaskrs". Većina priča iz zbirki "Iz starog jevanđelja", "Stari dani" i "Božji ljudi" Borisava Stankovića, mogle bi se dabrati za ilustraciju umjetničkog doživljaja života poslije smrti.
Takve primjere pronalazimo i u prozi modernih pripovjedača, poput Isidore Sekulić, Dragiše Vasića, Ive Andrića, Borivoja Јevtića, Stanislava Krakova i Rastka Petrovića.
Kada je o modernoj srpskoj poeziji riječ, na samom početku stoji antologijska pjesma "Srpski anđeo" Alekse Šantića ili neka od pjesama Јovana Dučića, koje opjevaju "Hrišćansko proljeće". Iako Momčilo Nastasijević u svojoj poetici daje religioznosti povlašćeno mjesto, daleko je od crkvene dogmatike. O tome svjedoče njegovi stihovi u "Reči u kamenu". Antologijska je pjesma Vladana Desnice "Molitva razočaranog Isusa".
Dok se u nekim stihovima, kao u pjesmi "On", Miodrag Pavlović nadahnjivao "negativnom teologijom srednjovjekovnih mistika", u poetsko-proznim zapisima "S Hristom netremice" - trijumfuje pjesnikova težnja ka sjedinjenju s Hristom (P. Zorić), u "Svetogorskim danima i noćima" čini se da je uspostavljena "mistična komunikacija sa raspetim Hristom".
I pjesništvo Ivana V. Lalića, našlo je korijena u molitvama. Najbolji primjer za to je njegova posljednja, pred smrt sastavljena knjiga, "Četiri kanona".
Ljubomir Simović, u mnogim svojim pjesmama, kao i u drami "Boj na Kosovu", gradi slike između dva svijeta, podijeljenosti "između religiozne kontemplacije i uživanja u mirisima zemaljskim".
Posebno mjesto pripada Nikolaju Velimiroviću. Nesumnjivo, on je najveći srpski pravoslavni mislilac, besjednik i pjesnik sa izuzetnim darom. "Njegovi molitveni tekstovi su remek-djela u oblasti pjesme u prozi". Uvrstivši ga, prvi put, u jednu antologiju savremenih srpskih pjesnika, i prvi put sa religioznom predznakom, Pavle Zorić zapaža: Nikolaj Velimirović odbacuje vrijednost materije (gnjilosti) i slavi duh. On nije samo lirski pjesnik u stanju ekstaze. On je i polemičar. Koliko je samo jetkih i teških riječi izgovorio osuđujući hulitelje na Hristovu vjeru!
U antologiju "Vaskrs u srpskoj književnosti" uvrštena je i "Beseda na Veliki petak" i "Čudesa na Vaskrsenju" vladike Nikolaja, kao i njegova pjesma, gotovo himna Vaskrsu - "Ljudi likujte!".
Kada je riječ o usmenoj književnosti, ono što je sačuvano, u rukopisnim zbirkama, djelimično objavljeno u knjigama, svjedoči o tome da je i u narodu bilo pjesama sa različitim religioznim temama, a posebno u vezi sa velikim hrišćanskim praznicima, kao što su Božić i Vaskrs. Osobena su tri primjera: "Iz plača majke božije za sinom", "Hristos teši mater" i "Nalazak časnog krsta“" kao i epska narodna pjesma "Nahod Momir".